Nije to ništa

Onda krene priča o ugroženosti, pa tako shvatiš da su ti svi oni dragi prijatelji, s kojima si godinama izlazio, povjeravao im se, oslanjao se na njih i oni na tebe, da su, također, sve one drage djevojke u koje si se zaljubljivao i s kojima si sanjao zajednički život, cijelo vrijeme radili iza leđa s ciljem da unište tvoje nacionalno biće. Uskoro ti toliko isperu mozak upornim ponavljanjem da ti se to počne činit posve vjerovatnim. A nitko da promisli da i svima njima pričaju istu priču i da posve sigurno zna da se družio s ljudima čista srca.

Zašto bi, k vragu, bilo drukčije i u suprotnom slučaju, nitko da odgovori.

Vrijeme sporo curi, ali već ti je normalno da ti komšije ostaju bez stanova i cijelog svog života, jer što ćeš, oni su njihovi. I nisi se ni okrenuo, eto te već na Bulevaru kako pucaš na druga, s kojim si, do neki dan, igrao lopte, išao na Veleža i skakao u Neretvu.

Sljedeća faza tako nekako dođe i počneš mislit da je bog baš tebi i tvojima odredio taj komad zemlje i komad grada i da su svi ostali tu uljezi. Nema veze što tu žive stoljećima. Pa počneš tupit o ugroženosti, koja se svodi na to da ti ne daju da za sebe prisvojiš ono što pripada svima. Nije prošlo mnogo, već si se svrstao u tor, pa zaokružuješ vječno iste ljude na izborima, kitiš se zastavama, kojima se kite i svi ostali oko tebe. Kao da to više ima ikakvog smisla nakon svega i u sredini u kojoj svi imate iste zastave.

Više i ne čitaš, ne treba ti, ionako sve znaš, a i nisu neka vremena za čitanje. Ne ideš više ni u kazalište. Štoviše, raspada ti se pred očima i nestaje, ali što će ti kazalište kad se osjećaš ugroženo. Ne odlaziš ni u kino, tko je vidio ići u kino, ima fino televizija i internet. Jeste da su svi oni za koje si uporno glasao, davno pokupili stvari, pokupovali stanove, nakesali se para i otišli živjeti negdje gdje svega toga ima, ali ne nalaziš u tome ništa čudno. Nema razloga da ih opet ne zaokružiš na izborima. Za reć pravo, nitko se ni od onih, koji su otišli, nikako ne vraća, ali do njih je sto posto. Umislili se u svijetu i dolaze puni sebe. Nikako nije razlog što se oko tebe sve ruši i što u gradu nema ničega osim mržnje i zastava.

Ne, sačuvaj bože, do njih je.

Fino je kući, lijepo slušaš zatucane vjerske vođe, koji nikad nisu na ulici živjeli, niti se s rajom družili. Koji se panično boje svega nepoznatog, pridošli iz svojih jadnih egzistencija, ali ti im vjeruješ, ne mogu oni pogriješit, drži se svoga i miran si.

Sasvim ti je sad već u redu da su se javne zelene površine pretvorile u kaljuže, terase kafića ili betonske nakaze, mimo svih urbanističkih planova i zamisli. Što ćeš, pusti čovjeka nek radi, snašao se on, nek mu bude. Nema veze što je pola haustora porazbijano, što pola liftova ne radi, što se grad svakodnevno raspada, što građevinska mafija očito ismijava sve na što naiđe. Što otimaju javne prostore ispred zgrada, nadograđuju mansarde, potplaćuju gradske službe.

Nema veze što više ništa u tvom gradu nema smisla, što to sve rade uz podršku jednih te istih stranaka. Ništa to nema veze, baš ti je lijepo, u svom si gradu. Mirno čekaš sljedeće izbore da se izjasniš, zaokružiš ona tri magična slova i odeš vrijeđat one preko.

Neki možda misle da je u tvom gradu bog davno rekao laku noć, da ubijate i posljednje tragove civilizacije, da je društvo ogrezlo u fašizmu i kriminalu.

Ali, oni su zapravo ljubomorni što nisu tu, nigdje takve have, takvih šipaka i takvog ciganluka kao u Mostaru, pa šta ti još treba.

Možda da nestanu voda i struja?