S novim ljudima u bolje Veležovo sutra

Velež je, slažu se iskreni zaljubljenici u crveni dres, dotakao dno dna, za što najveću krivicu snosi sadašnja uprava. Dokaza za ovu tvrdnju ima napretek. „Rođeni“ su na dnu premierligaške tabele, igračima se dosta duguje, finanijska situacija je loša, baš kao i međuljudski odnosi. Puno je zalutalih u upravi, u koju su, prije rata, birani pravi i iskreni Veležovci, koji su sve svoje sposobnosti stavljali u službu kluba. I ptice na grani znaju imena Jole Muse, Sadija-Ćoze Ćemalovića, Borisa Birjukova, Alice Bilića, Jove Pištala i drugih, koji su Velež bili izdigli u sami vrh jugoslovenskog fudbala.

Za vrijeme njihovog predsjednikoavnja, iz Veležove omladinske škole iznjedrene su generacije sjajnih fudbalera, koje su slavu kluba i Mostara pronosile širom Jugoslavije, Evrope i svijeta. Velež je, za podsjećanje zalutalim u upravu, igrao najlješi fudbal, a Marić, Bajević, Hadžiabdić, Vladić, Halilhodžić, Slišković i Tuce bili su proglašavani za najbolje igrače bivše države.

Od sve te ljepote, slave i ponosa danas su, nažalost, ostale samo uspomene. A da tragedija bude još veća, grobari Veleža izmijenili su i njegov sveti grb, što je bio nagovještaj njihovih bolesnih želja da se klub i ugasi. Da nestane s lica zemlje.

Godinama se sistematski i podmuklo udara u najveću mostarsku svetinju. Jer, ti ljudi, koji su umislili da mogu raditi šta i kako hoće, a da nikome ne odgovaraju, znali su da nestankom Veleža nestaje i duša grada, pa su se zato, svom žestinom, kao lešinari, okomili na Velež, uz koji su rasle i odrastale generacije veležoljubaca.

A da se zlosutne slutnje približavaju ostvarenju tog cilja, pokazalo je najbolje ovo prvenstvo. Na površinu su izbile godinama sakrivane prljavštine, što, kao krajnji rezultat, donosi posljednje mjesto na tabeli i nagovještaj ispadanja iz društva najboljih. I, umjesto da se, odmah na kraju prošlog prvenstva, kako je bilo i obećano, održala Skupština i izabralo novo rukovodstvo, pojedinci u upravi su nastavili po starom i sve činili da se svetinja baci na koljena.

Nakon odlaska Ibrakovića, pa kratke sage oko Milorada Mitrovića, doveden je „stručnjak“ Hotić, koji je, krijući svoje neznanje i nerad, krivicu za to prebacio na Veselina-Jazu Đurasovića, koji je, dok je bio igrač, „ginuo“ na terenu, prolijevajući posljednju kap znoja za svoj Velež. Niko od tih vajnih članova uprave nije našao za shodno da tom „stručnjaku“ kaže da je pretjerao, nisu zaštitili legendu Đurasovića.

Ta ista uprava uradila je i nešto što nije nikad nijedna prije njih ni u snu nije pomislila: zavadila se sa navijačima, koji su, videći da se mutne igre igraju oko njihove svetinje, prestali dolaziti na utakmice. Ostali su ustrajni da će bojkotovati utakmice sve dok sadašnja uprava ne ode iz kluba, a na njihova mjesta dođu oni koji će sve učiniti da se vrati Veležova slava i ugled, da Velež opet bude fudbalski rasadnik.

U toj nadi se i dočekuje večerašnja Skupština i želja da na njoj pobijedi Velež. Sigurno je da će nova uprava imati težak zadatak da Veležu „ubrizga“ injekciju spasa, a da bi u tome uspjeli, potrebna je pomoć svih, od navijača, privrednika, dijaspore pa do legendi kluba, koji sada žive izvan Mostara.

Samo zajedničkim naporima, s puno više iskrene ljubavi i entuzijazma, Velež se može uspraviti i krenuti stazama uspjeha.