Dobri odnosi susjeda

Goran Milić je opet u Sarajevu, a Prosinečki u Zvezdi, Vaha ne samo da je u Dinamu, nego je čak i dobro prihvaćen od Bad blue boysa, isfrustriranih čak 41 godinom bez proljetnih europskih utakmica, razmjena glumaca je intezivnija nego u vrijeme snimanja partizanskih klasika a zagrebački zidovi puni plakata za koncerte pevaljki koje valjda ni u Beogradu ne mogu napuniti omanju birtiju. Šlag na torti je svakako prekršeno obećanje Tereze Kesovije i more suza isplakanih na novosadskim i beogradskim koncertima uz evergreen „Prijatelji stari gdje ste“.

No, ako smo se ičega nagledali u zadnjih dvadesetak godina , to je šuplja retorika balkanskih vođa po standardnom receptu, demagoški osmjesi i izjave političara, pomješanih s beznačajnim primjerima sa primjesama žutila i eto narodu nove šprice punjene optimizmom.

Međutim, malo ispod estradizirane politike i ispolitizirane estrade, kada malom čovjeku zaista zatreba dobra suradnja institucija susjednih država, ne treba vam dugo da shvatite da iza samohvale političara ne stoji ništa osim dobrih odnosa između njih samih.

Primjere te suradnje u stvarnom života dobro su osjetili ljudi koji su penziju zaradili radeći u više od jedne od navedenih država. Koliko im je energije, živaca i novca trebalo dok nisu iskupili i uskladili sve papire potrebne za rješavanje umirovljeničkog statusa, samo oni znaju.

Još ih bolje osjete stanovnici Slavonskog Broda, i to direktno u plućima. Naime, već par godina udišu benzen i sumpor iz bosanskobrodske rafinerije, i to u nepoznatim količinama, jer su uređaji za mjerenje postotka navedenih plinova preskupi. Nije fer, razmišljaju u hrvatskoj vladi valjda, sad tim pitanjima kvariti dobre odnose, pa su Brođani prisiljeni preko nekih eko-udruga tražiti spas. A dobronamjernim ekolozima, nakon što ih iz Broda upute na Sarajevo, od tamo na Banja Luku, a iz Banja Luke u Moskvu, jer Bože moj, Rusi su sad vlasnici rafinerije, pa ih ovi opet vrate na lokalne brodske rukovoditelje, udisaj sumpora izgleda kao olakšanje prema udisajima iz te zagađene birokratske šume.

Ipak, najbolju i najživlju posljedicu dobrih političarskih odnosa i rješavanja problema osjeti čovjek po imenu Tihomir Purda. Samo koji dan nakon povijesnog rukovanja i izvinjenja Borisa Tadića na Ovčari, taj bivši zatvorenik logora u Nišu, krenuo je u Bosnu po jeftinije cigarete, ulje i šećer. I u toj Bosni se i dan danas nalazi, u zeničkom zatvoru, gdje ima dovoljno vremena razmišljati o napretku odnosa između tri države. Možda ima priliku kroz prozor ili ogradu vidjeti i zeničkog susjeda, Branimira Glavaša. Ne znam padne li mu tad na pamet jedno logičko pitanje, ali samo se nameće, bez ikakvih ideoloških predznaka. Kako to da jedan čovjek osuđen za ratni zločin u vlastitoj državi, dakle u onoj za koju se borio, u BiH može mirno živjeti godinu dana, čak i sagraditi kuću u njoj, a drugi, samo osumnjičeni, u državi protiv koje se borio, i to na osnovu potpisanog priznanja nakon premlaćivanja, je isti čas strpan u zatvor i od tad, evo već 2 mjeseca rješenja nema i teško da će ga uskoro i biti.

Da, odnosi su zaista izvrsni kada su političari u pitanju i taj njihov svijet je daleko iznad našeg, običnog, svakodnevnog. Pa tako i ne čudi šta je jedino što je u zadnjih par mjeseci uspjelo narušiti sjajne odnose između Hrvatske i BiH, odabir mjesta za domjenak na primanju BH „uglednika“ kod Ive Josipovića. Gosti su se žalili na mračan prostor, glasnu muziku i siromašan catering.

Na stranu to što je riječ uglednik odavno izgubila svoje značenje, pa na ovim prostorima obično označava nekog ulickanog bogatuna sa kapitalom nepoznatog porijekla, uglavnom naglo stečenog početkom devedesetih, ali ipak biti toliko bahat i bezobrazan i žaliti se na hranu i muziku prelazi sve granice dobrog ukusa. A pogotovo smeta rečenica jednog od „uglednika“, koja kaže da su „puni gorčine, jer su u stilu i mjestu organizacije tog skupa prepoznali nipodaštavanje, ne samo onih u čiju je čast priređen, nego i svih ljudi iz Bosne i Hercegovine“.

E pa dragi političari, tu se, također, vidi razlika između dva svijeta.

U ovom našem, vjerujte, što se više vas omalovažava, to se više cijeni nas.