Život bez javnih dobara

Građanin koji živi od poštenog rada postao je predmet sprdačine, primjer „nesnalaženja“ u doba posvemašnje otimačine javih dobara. No, hajde da zanemarimo ova dobra višeg reda, koje zastupnici boljeg života svedenog na „use, nase i podase“ ionako ne vide i ne razumiju, pa da se latimo njihovih dokaza: kola i mobitela. Da im pokažemo na njihovom terenu, koliki su demagozi.

Prosječan broj putničkih automobila na 1000 stanovnika zemalja Balkana iznosi 202. BiH drži 75 % prosjeka balkanskih zemalja. Treba povećati broj automobila za četvrtinu, da bi dostigla balkanski prosjek. Što se tiče mobitela, također je periferna balkanska zemlja. Balkanski prosjek je mobitel po glavi stanovnika. Preciznije, 113 mobitela na 100 stanovnika. BiH ima 84 mobitela na 100 stanovnika. Dakle, treba povećati broj mobitela za četvrtinu, da bi dostigla balkanski prosjek. Jedino Moldava ima manje mobitela od BiH.

Temeljni razlog zbog kojeg je BiH loše plasirana je nezaposlenost. Građani ne rade, pa ne mogu ni kupovati dobra, kao što mogu građani zemalja u kojima je uposlenost veća, posebice zemalja kod kojih postoji dobro plaćena uposlenost. Stopa nezaposlenosti BiH je dvostruko veća od balkanskog prosjeka. Jednostavno kazano, BiH treba više nego prepoloviti stopu nezaposlenosti da bi dostigla ostale balkanske zemlje.

Interesantno je uočiti da BiH ne zaostaje po stopi zaposlenosti iza drugih balkanskih zemalja koliko po stopi nezaposlenosti. Prosječna stopa zaposlenosti zemalja Balkana iznosi 44.9 %, dok stopa zaposlenosti BiH iznosi 42 %. Stoga se postavlja pitanje gdje su BiH građani, ako nisu zaposleni. Odgovor nije teško pronaći: u mirovini. Trećina umirovljenika BiH je mlađa od 45 godina.

Ako se ništa bitnije ne promijeni - a neće, jer nitko ne nudi nikakve reforme, posebice mirovinske - za pet godina će broj umirovljenika dostići broj uposlenika. Naravno, sve će funkcionirati kao i sada, i nitko se neće buniti. Tada će penzija biti dostatna tek za lijek i krišku kruha, dok para za režije neće dostajati.

Oni najsiromašniji u BiH tj. 20 % stanovništva dobiva tek 6.7 % nacionalnog dohotka. Moglo bi se dometnuti da građani BiH dobivaju znatne doznake od rodbine na radu u inozemstvu, i da im to popravlja potrošnju. Tako rodbina, dostavljajući doznake, vrši socijalnu zaštitu kao što je to vršila i u predindustrijsko, ruralno doba. Naime, u naprednim društvima socijalnu zaštitu vrše država i humanitarne organizacije, a ne obitelj. Toga, naravno, nema u BiH, jer država ima samo jedan socijalni program - penzionerski program za one koji dobivaju mirovinu a da nikada nisu upoznali mirovinski fond sa strane uplate doprinosa ili su ga upoznali tek sporadično kojom uplaticom.

Kad pitamo bh. političare zašto je nezaposlenost problem broj jedan u BiH i zašto ne stvaraju radna mjesta, kažu: „Nije ovo socijalizam. Nismo mi tu da stvaramo radna mjesta“. Navedimo stoga rezultate rada u oblasti zapošljavanja najnesocijalističkije zemlje na svijetu, SAD.

Otkako se uredno prati statistika radne snage, tj. od 1939., rezultati rada predsjednika SAD se gledaju i po tome koliko je stvoreno radnih mjesta tijekom njihova mandata. Najviše radnih mjesta je stvoreno za vrijeme predsjednika Billa Clintona, 2.9 mln radnih mjesta godišnje odnosno 23.1 mln ukupno. Najmanje ih je stvoreno za vrijeme Georga W. Busha. Svega 375.000 godišnje. odnosno tri miliona ukupno, koliko je Clinton stvarao za jednu godinu. Ostali predsjednici su bili između ova dva ekstrema. Neki su bili bolji: Jimmy Carter (2.6 mln godišnje) i Ronald Reagan (2.0 mln godišnje) ili gori: Dwight Eisenhower (438.000 godišnje) i George H.W. Bush (625.000 godišnje). Naravno, cifre pokazuju koliko američka država vodi računa o nezaposlenim građanima, dakle jednom malom dijelu društva. Nikad nezaposlenost u SAD nije prešla četvrtinu radne snage (25 %), čak ni u doba Velike ekonomske krize 1929.-33. U BiH je danas oko 30 %. I nitko ništa. Nitko od građana ne postavlja koliko je radnih mjesta stvoreno za mandata odlazećih premijera. Niti postavlja pitanje kakav plan imaju dolazeći premijeri. Što se tiče Amerikanaca, oni, pored zaposlenosti za jedan mali dio populacije, gledaju uglavnom kakve su im plaće. tj. kakav im standard osigurava državna administracija. No, tražiti bolje plaće u BiH bi zaista bilo tražiti previše od bh. političara.

Građani Mostara i drugih bh. gradova pojma nemaju ko su njihovi zastupnici u parlamentima županije, entiteta i države. Ne razumiju da kad jednom prođu izbori, izabrani parlamentarci nisu više u parlamentu da bi polagali račun (samo) svojoj stranci, nego i da bi polagali račun građanima u svojoj izbornoj jedinici. Član parlamenta izborne jedinice predstavlja u parlamentu sve glasače svoje izborne jedinice. One koji su glasali za njega/nju, protiv njih i koji uopće nisu glasali, ili im je listić bio nevažeći. Sve njih predstavlja taj zastupnik izborne jedinice.

Građani trebaju tražiti da im zastupnici polažu račun za svoj rad. Da dolaze u izborne jedinice i jednom tjedno obavlja razgovore s njima. A građani će pitati kako ih on/ona zastupa tj. na kojim problemima radi. Tako će zastupnik i građani izborne jedinice znati da zastupnik/ca zavrjeđuje plaću koju prima.

Jedino tako se može natjerati članove parlamenta da rade svoj posao, a to je da stave vladu pod kontrolu. Građani će kazivati parlamentarcima što treba raditi, a parlamentarci vladi. Tako će građani, jer drukčije nije moguće, posredno kontrolirati izvršnu vlast. Dnevni red parlamenta i vlade će odražavati stvarne probleme. U protivnom. ovakva vladavina može u nedogled. Zašto bi političari mijenjali sistem. koji im nudi neodgovornost, nerad i privilegije? Priče o ustavnim reformama, o 1-2-3 entiteta, o revizijama privatizacije i slične trice i kučine imaju samo jednu zadaću: produljiti postojeći sustav vladavine. Da je nekome stalo do toga, ponudio bi program na javnu raspravu, preko svoje izborne jedinice. pa nadalje, naviše i našire.

Daleko smo mi od toga!