S ponistre se vidi Schengen

Uslijedile su četiri godine brutalnih ratova u kojima je gotovo svatko ratovao protiv svakoga, a paralelno se pljačkao sav industrijski potencijal svih država, a potom još koja godina besramne prodaje nacionalnih blaga za šaku njemačkih maraka kojima se kupovao socijalni mir pred izbore.

Kad se većina, konačno, probudila iz ratnog sna, vratila sa fronti i iz izbjeglištva i krenula graditi novu kolotečinu, spremno su ih dočekali austrijski i talijanski bankari sa lihvarskim kamatama, njemački teleoperateri sa tarifama trostruko većim nego u matičnoj državi, te ruski vlasnici hotela na Jadranu sa cijenama prekopiranim iz turističih prospekata Mallorce ili Azurne obale, svi sa neizostavnim smješkom i potporom vladajućih, uz obećanje da će biti bolje. Slovenci su se relativno brzo otrgnuli iz balkanskog zagrljaja i zajedno sa onima koje smo osamdesetih godina žalili zbog zaostalosti i diktatura, Česima, Poljacima, Mađarima, na brzinu odradili pristupne pregovore i 2004. godine im više nisu bili potrebni pasoši za odlazak u Pariz ili London, a mi ostali smo počeli graditi svoj put prema EU ispočetka, svatko sa različite početne točke, ali svi u inferiornom položaju u odnosu na drugu stranu.

Hrvatska je svoje pregovore počela 03.10. 2005. godine za vrijeme vladavnie premijera, koji je sada u zatvoru u Austriji, a po svemu sudeći, uskoro će ih završiti njegova nasljednica, koju je sam ustoličio na to mjesto. Običnim građanima pregovori su prikazani kao mukotrpan posao usklađivanja zakonodavstava i pored nas su potiho prolazili brojevi zatvorenih poglavlja za koje je malo tko znao što točno znače, a nekada to nisu znali ni sami ministri. Ostaje upamćen molećivi pogled ministra vanjskih poslova Jandrokovića prema glavnom hrvatskom pregovaraču da mu došapne koja to poglavlja planiramo otvoriti na proljeće 2008. godine.

Paralelno s tim birokratskim dijelom pregovora, odvijao se i drugi dio, puno zanimljiviji javnosti, ukoliko se to uopće moglo nazvati pregovorima. Nekoliko puta su neka poglavlja bila stopirana i redom su razne hrvatske Vlade popuštale pred prijetnjom potpune obustave pregovaranja. Gotovina, proglašenje zaštićenog ribolovnog pojasa, granično pitanje sa Slovenijom, topnički dnevnici, sve te situacije su nam jasno pokazale tko je gazda i kakve su pregovaračke sposobnosti hrvatske vanjske politike. Pregovori su očito vođeni pod motom „sve za EU“, pogotovo u zadnje dvije godine. Detalj koji to najviše dokazuje je prešutno kršenje Ustava Republike Hrvatske od strane Vlade odlukom da dijaspora nema pravo glasa na predstojećem referendumu o pridruživanju, iako po zakonu svatko tko glasa, ima pravo i na referendumu izraziti svoj stav. Jadranka i ekipa ništa ne žele prepustiti slučaju, pa se HDZ, prvi put u 20 godina, odriče potencijalno eurofobnih državljana bez prebivališta u domovini.

Zbog takve podređene uloge hrvatskih vlasti prema europskim partnerima, začuđujuće je da se niti jedna relevantna politička opcija u Hrvatskoj ne zalaže za prekid pregovora i odustajanja od ulaska u Uniju. Svih sedam, osam velikih stranaka po tom pitanju zvuče kao da su iz iste političke opcije – Europa, bezuvjetno i odmah. Nikome od njih i ne pada na pamet da prezentira javnosti današnje stanje zajedničke europske države. Jer, ono sigurno nije onakvo kakvo je bilo onda kada je šestorki nuđen hitan ulazak. Tada smo mislili da je Zapad nešto idealno, mjesto gdje i portir i čistačica rade po osam sati dnevno, a mijenjaju mercedese svake godine, ljetuju kod nas po mjesec dana, a Nove godine dočekuju na planinskim vrhovima, uz kuhanu vino i bogatu mezu i žive bez stresa u čistom okolišu gdje se zna red.

Možda to ni tada nije bila prava slika, međutim sad je bitno drugačija. Kada vidimo stanje državnog proračuna u Grčkoj, Irskoj i Portugalu, ljudskih prava u Bugarskoj i Rumunjskoj, uspostavu vlasti u Belgiji, te bahatost Sarkozyja i Berlusconija, zapitamo se tko se kome više približio. Hrvatska Uniji ili Unija Hrvatskoj?

U bijegu od stvarnih problema koje tište građane Hrvatske Vlada je već krenula sa agresivnom EU kampanjom, redovno nas bombardiraju reklamama u kojima nas dvije dalmatinske gospođe ubjeđuju da će stranci imati iste uvjete za kupnju nekretnina kao i dosad, pa dva slavonska bećara da ćemo i dalje moći peći rakiju i praviti kulen kao i dosad. Unatoč svemu, zaista postoji nada da će sve tada biti bolje, možda jer je realna, a možda jer se nemamo za nešto drugo uhvatiti, pa se samo tješimo.

U svakom slučaju, nadajmo se, također, da jednom, kad se EU bude raspadala, jer svemu jednom dođe kraj, da ćemo to ovaj put učiniti mirnim putem i na vrijeme.