Turizam u dimu

Vođeni znatiželjom, željom da se ode negdje, ali i da se vrati na svoje, ljudi su vremenom počeli putovati na sve čudnija mjesta, zbog sve čudnijih stvari, tako da se danas sve grane turizma i ne mogu pobrojati. Morski, zimski, gurmanski, kulturni, vjerski, zdravstveni, seoski, avanturistički, radni, speleološki, lovni, ribolovni, sportski, erotski, narkomanski, za svačiju dušu ponešto i svakim danom nešto novo.

Tako, recimo, po Istri već duže vrijeme možete vidjeti talijanske turiste po stomatološkim čekaonicama. Dođu lijepo s one strane Jadrana, odmore se i iskupaju par dana, a predvečer, kad malo zahladi, direktno na zubarsku stolicu, pet plombi, most i dva vađenja u tri dana i vrate se kući sa punijim novčanikom nego da su u matičnoj državi napravili samo jednu od te dvije stvari. Slavonski seljak se, također, dosjetio kako spojiti ugodno s korisnim, pa tako već imamo nekoliko seoskih gospodarstava, koji četrdesetak eura po glavi naplate minhenskim i bečkim retro-avanturistima da im pomuzu krave, pokupe kokošija jaja, okopaju krumpir, iscjepaju drva, prespavaju u sijenu i obave nuždu u poljskom wc-u.

Pitanje je dana kada će i Grci svoj turistički minus, uzrokovan prosvjedima i kriznom situacijom, pretvoriti u svoju korist, pa, umjesto već pomalo dosadnog čistog mora, otoka i povijesnih mjesta, ponude pogled na građansko-policijsku makljažu, na suzavac i pendreke, a sve sa sigurne udaljenosti, s nekog balkona uz masline i vino, a najhrabriji se možda odvaže spustiti u masu i baciti koji kamen u izlog neke državne institucije ili banke.

Kako se u svemu tome snalazi Bosna i Hercegovina? Pa i ne baš sjajno. U redu, Sarajevo je puno turista, Mostar također, pa Međugorje i Neum, uz još neke lokalne destinacije, ali ništa tu nije novo i neobično. Možda je bosanski rulet pravo rješenje, tj. šetnja po minskom polju. Dođe skupina turista pred livadu i rastrče se na sve strane, mina je sve manje, a novca u proračunu sve više. Iako mora da je to pravi adrenalinski šok, ipak je, vjerovatno, preuranjeno za minski turizam, najviše iz razloga što bi se malo gostiju ponovo vraćalo, a ne bi mogli ni svojim zemljacima prenijeti dojmove sa odmora.

Ipak, ima jedna stvar, koja ubija malo sporije od mina, a po kojoj je BiH posebna zemlja, koja po tom pitanju nije ništa mjenjala niti zabranjivala, a zbog koje bi mogla imati čak dvije milijarde potencijalnih turista. Riječ je naravno o pušenju, ne trave kao u Amsterdamu, to je već stara fora, nego o običnim cigaretama. U doba kada se kutije cigareta prodaju sa slikama raka pluća, kada u Americi ne smijete više ni na ulici zapaliti, a na Islandu donose zakon da se cigare mogu kupiti samo na recept u apoteci, kada čak i Hrvatska, kao svaki dobar kampanjac koji iz matematike i fizike jedva izvuče dvojku, ali zato popravi prosjek na fizičkom, rigorozno zabrani pušenje po svim zatvorenim prostorima i taj dio pregovora odradi najbolje od svih zemalja kandidata, i kada još uzmemo u obzir gdje sve ljudi danas putuju i iz kojih razloga, mislite li da je stvarno nevjerovatno da određeni dio svjetskih pušača ne bi podleglo agresivnoj kampanji „Dođite u BiH i pušite do mile volje, gdje god hoćete“.

Malo reklamiranja na CNN-u i BBC-u, dobro osmišljenom promocijom sve je moguće. Na primjer: „Kada ste posljednji put zapalili u restoranu, da ne morate punog želuca nositi svoju čašu vina vani na zimu, ili se brukati po nekakvim boksovima?“ Ili: „ Posebna pogodnost u all inclusive paketu, izlet u javnu ustanovu, zapalite na Sudu ili u bolnici, kao što su to nekada činili vaši djedovi“

Nemoguće?

Možda, ali tako su nekada mislili i istarski zubar i slavonski seljak.

A u svakom slučaju je vjerovatnije da će taj plan upaliti, nego da će nam procvjetati poljoprivreda i industrija.

Zato, dragi turisti pušači, dođite i osvijetlite naš put u bolju budućnost žarom od cigarete.