Komično odstupa od normalnog

Zajedno sa suprugom Ljuljanom, Siniša je, na specifičan način, perom prikazao svu domišljatost, duhovitost i umješnost naroda juga Srbije i tako, na jedan originalan način, oslikao legendarnu „južnu prugu“.

Nastavak emitovanja izuzetno popualrne TV serije „Bela lađa“ bila je prilika da razgovaramo sa ovim nenadmašnim scenaristom.
.
Kako objašnjavate veliku gledanost TV serija, za koje ste pisali scanario?

- Teško piscu da mora objašnjavati ono što je uradio, ali uvijek postoji ona rečenica „šta je pisac htio da kaže“, a ako se to ne shvata iz onog što je napisao, onda je bolje da ne objašnjava. Ali, ako objašnjava to što se naziva fenomen, da su scenarija za te serije koje je on napisao toliko pobudili intersovanje i toliko su gledane i to u kontinuitetu, dakle nije riječ o nekoj trenutnoj gledanosti, aktuelnog trenutka, nego o nekoj gledanosti koja se ponavlja i poslije 10-15 i 20 godina. Onda ja tu samo mogu da kažem da je riječ o dvije stvari. Jedno je zanat, dakle one su rađene sa potpunim poznavanjem zanata, a kad kažem zanata, to su oni elementi posla koga neko mora da zna, kao što mora da zna pismenost, kao što mora da zna interpunkciju, izlaganje rečenice ako hoće nešto da piše. Tako isto mora da poznaje tajne zanata onog što mora da aktuelizuje priču koja postoji hiljadama godina i iskazivana je u raznim oblicima.

Znači, sad smo došli do televizije, koja je pronašla, kako da kažem, jednu formu kazivanja, koja je vrlo slična romanu, s tim što se ona piše i pravi u nastavcima. Nekad, što je ono danas serija, bio je samo film, nekad je bio i pokušaj da se film napravi iz dva dijela. Rat i mir u dva dijela, ali to nije primjereno filmu.

Ona je jedan originalni proizvod televizije. To je jedan rad, koji je stvorila televizija i postoji samo na televiziji. To je jedan rod, koji je stvorila televizija i postoji samo na televiziji. Poznavanje zanata je primarno, kada je u pitanju rad na televiziji. Vi ne možete početi raditi za televiziju sa jednom ili dvije sjajne epizode, a da nemate perspektivu rada, da nemate osnovu koja će moći dugo da potraje.

Ako ne znate na početku kako će se ona završiti, onda je bolje da i ne počinjete raditi. I ako ne osjećate da za tu prugu, koja će trajati 20, 30, 40, ako nemate dovoljno materijala kojim ćete ga napuniti da djeluje dramatično kao da gledate jedan film. To je prva stvar. A druga je stvar, koja je u suštini i najbitnija, talenat. Sve ovo što mi pričamo, nema nikakvog značaja, ako ne postoji talenat. Zato se tu mora skupiti više talentovanih ljudi, jer je to kolektivno djelo. Dakle, morate, pored talentovanog pisca, imati i talentovanog reditelja. Morate imati mnogo talentovanih glumaca, morate imati dobrog kompozitora. Stvoriti jednu dobru seriju, koja će trajati. Kod nas se TV serija, uglavnom, radila na brzinu. Tako je bilo kad sam ja počeo da radim, na brzinu. Moji 'Diplomci' su napisani dosta dobro i talentovano. To je bila moja prva serija, ali mislim da je i ona rađena isto brzo kao i druge i da zato nije dostigla taj kvalitet koji je potreban. Sad, kad pogledam unazad, vidim da je to rađeno dosta sirovo, da se nije radilo temeljno. Zato bih ja, od svih mojih serija, jedino 'Diplomce' uradio ponovo, u nekom drugom obliku i to može ponovo da ostane za sljedećih 20, 30 godina.

U Vašim serijama često ima segmenata iz života običnih ljudi „južne pruge“. Šta Vama, u stvaralačkom smislu, predstavlja jug Srbije: Vlasotince, Leskovac, Vranje...?

- Ako bi pogledali ono što sam ja radio i ako izuzmeno istorijske drame, ako izuzmemo ove savremene serije, mene vrlo često vezuju za ovaj kraj zbog dva elementa u mojim serijama. Jedan je serija „Vruć vetar“, u kojoj su samo prve dvije epizode posvećene jugu i Vlasotincu, kao što je i glavni junak Šurda sa juga, i po „Porodičnom blagu“, gdje ima dosta juga Vlasotinca, Stajkovca i tih likova, koji su vezani duboko za ovaj kraj. To su Špic, Đoša, ujka Tripko, ujka Žitko, Paja troška i tako dalje. Međutim, kad se uzme koliko sam ja serija napisao, to nije mnogo, ali je ostalo nekako prepoznatljivo. Kao što je, recimo, „Porodično blago“ postalo prepoznatljivo po egzotičnim likovima, koji su jaki i upečatljivi da prekriju ostale bez razloga kakvi su tamo glumci toliko veliki.

Sto godina je prošlo od objavljivanja „Nečiste krvi“ Bore Stankovića. Ima li je danas i gdje?

- Ja nisam baš toliki poznavalac ovog ovde mentaliteta, odnosno značaja života, posebno te nečiste krvi. Znam samo da je ta krv ovdje vrela. A, da li je nečista, ne znam. A, da li je ima u politici, sigurno je ima, jer je to postalo kao jedna vrsta zaraze.

Kako komentarišete i objašnjavate veliku popularnost „Bele lađe“?

- Ako kažete nevjerovatna popularnost 'Bele lađe' s jedne strane, međutim, toliko je nevjerovatna medijska tišina, kojom se 'Bela lađa' prati. Tu ne isključujem ni samu RTS, koja se ponekad ponaša kao ad to nije njihova serija. A da ne govorim o nekim novinama, koje se ponašaju kao da se ona uopšte ne emituje. To je vjerovatno zbog teme i zbog načina na koji se 'Bela lađa' bavi o mnogim temama, ali je i politički korektna, kako se to danas kaže. Pošto ne psotoji politički korektna serija, moramo da se pomirimo s tim da satira, koja nije politički korektna, ne bude ni korektno tretirana u javnosti. Tako da postoji jedan veliki raskorak između njene enormne stvarne popularnosti i onog što vidite kad uzimate novine i praatite televiziju. Vidjećete da je daleko više prostora posvećeno rijaliti programima, glupostima koje prikazuju razne prostakluke, nego o onom što pokušavamo da kažemo u serijama.

Hoće li „Bela lađa“, na zadovoljstvo milionskog auditorijuma, i dalje ploviti „malim ekranima“?

- Radimo još jedan ciklus. Ono se radi tako, a mi nikad ne znamo da li ćemo raditi i koliko ćemo raditi. Tako da je radimo na komad, što je, možda, i dobro. Kad se svi ti komadi sklope, onda će ona imati jako dobru uzlaznu liniju, a to što smo radili na komad, o tome niko neće da vodi računa. I još nešto: vjerujem da je 'Bela lađa' nastala na ideji da ne zamaramo gledaoce humorom koji je zasnovan na vicu, već da se, na komičan način, bavimo mnogo dubljim i ozbiljnim pojavama u našem društvu, kao što su korupcija, umiješanost tajkuna u političke odluke... Komično svakako odstupa od normalnog. 'Bela lađa' je savremena serija i u njoj ne treba tražiti nikakav radikalizam, već misao. Publika, odnosno gledaoci, to vide kroz nijansirana rješenja u seriji, analizira i promišlja.

Da li Šojić, Špici i drugi u „Beloj lađi“ utiču na kreiranje političke scene i atmosfere i da li postoji vjerovatno dejstvo?

- Ono što pišem, mislim na likove, a oni zatim povratnu utiču, to je veliko pitanje. Znate, tu bi morao čovjek znati da li svi političari gledaju.'Belu lađu'. Ja, koliko znam, mnogi gledaju, to su mi rekli neki od njih, čak su mi rekli, koji su vrlo aktivni i u vrlo visokoj politici, da im se to dopada. E sad, šta oni tu vide i da li na neke utiče i da li se prepoznaju, to je drugo pitanje. Na kraju krajeva, ja ne mogu da pratim i njihovu percepciju. Još nešto, mislim da kod nas ne postoji politička elita. Norme bilo koje političke elite su pamet, plemenitost, solidarnost, hrabrost u donošenju važnih odluka, čast... Protagonisti naše političke scene većinski vjeruju u moć, novac, imidž, spektakl i to promovišu kao kao društvene vrijednosti. Odavno sam prestao da vjerujem da neka TV serija može da utiče na ponašanje naših političara, jer oni svoje ponašanje prilagođavaju isključivo kao društvene vrijednosti. Odavno sam prestao da vjerujem da neka TV serija može uticati na ponašanje političara, jer oni svoje ponašanje prilagođavaju isključivo interesima opstanka na političkoj sceni.

Vaši dalji planovi. Hoće li biti neke nove serije?

- Dok ne završim 'Belu lađu', ja praktično ne mogu da radim nešto drugo. Jer, kad god pomislim da krenem da 'Belu lađu' završim i da se prihvatim nekih drugih tema, onda se ispostavi da se radi još i to dobro završi. Tako da se to pomjera. Da li je to dobro ili nije, da li bih ja napravio nešto bolje, ne znam. Ajde da vidimo ovo sa 'Belom lađom'. Šojić je izuzetno negativan lik i nema nijednu pozitivnu osobinu, ali ima to što se zove šarm i izaziva simpatije. Tgo je jedan paradoks, kakav se rijetko viđa. Autentičan je u karikiranju komuniakcije sa svojom okolinom i nije modeliran dokumentarno.U srpskom parlamentu sjede različiti ljudi sa različitim osobinama, obrazovanju, ideji... Nijedan lik u TV seriji ne može sublimirati osobine nekog kolektiva.

Znači, „Bela lađa“ ostaje da plovi?.

- 'Belu lađu' radimo na komad, ne na vic ili da se nekom dopadne, već, zaista, mislim da se ona mnogima ne dopada iz određenih razloga, ali ona i ne želi da se tim ljudima dopada. Dakle, ne radimo to radi dopadanja, mislim da čak 'Bela lađa' ne podilazi čak ni onom primarnom instiktu kod gledaoca da se nešto uradi. Dakle, radimo jednu satiru, koja, moramo priznati, nije dobra ako se bavi samo vlašću, zato što smo došli dotle da vlast nije više u tom smislu otuđena od naroda da može da se kaže da je ona došla odnekud, po milosti božjoj, da je po naslijeđenoj lozi. Ovu vlast već dugo bira narod i taj odnos vlasti i naroda i ta reakcija je tema ove serije. Ona uopšte ne bi mogla da stoji na nogama sa ovakvim glavnim likom, ako on nije duboko utemeljen u našu psihologiju. Zašto? Mi nemamo pravog Šojića ma političkoj sceni, a da ga imamo, on bi sigurno prešao cenzus. Znači, postojao bi dovoljan broj ljudi, koji bi smatrao da je on dobar političar i da je to ono što on priča, moguće i ostvarljivo.

Aleksandar Davinić