Na dugoročnoj stranputici

I dok ovako razmišljaju u najrazvijenijim zemljama svijeta, dogovaranje o uspostavi vlasti u BiH, prati nedostatak ideja o ekonomskim reformama. Stoga će dogovor, na koji se iščekuje skoro godinu dana, teško donijeti nešto što građani već nisu vidjeli u posljednjih 15 godina. Postojao je primjerice dogovor za 2006.-2010, pa da ne bi MMF-a, javni i socijalni sektori bi već bili u bankrotu. To je jedan od razloga što ne postiže lako dogovor za razdoblje 2010./11.-14. Treba odsukavati brod, a nema proizvodnje ideje o tome kako to učiniti.

Trebalo bi, prije svega, smanjivati javnu potrošnju. Skresati je za trećinu i svesti na trećinu dohotka zemlje. Taj rezultat se može postići kako smanjenjem potrošnje, tako i povećanjem dohotka. Prva mjera bi trebala biti otpuštanje svakog desetog u javnom sektoru. Broj uposlenika, čiji je granični prinos djelovanju institucije ravan ništici, je veći, no ne može se u prvom naletu, osloboditi svakog trećeg uposlenika javnog sektora, što je prava mjera viška. U javnom sektoru se ne rade prave stvari, niti se prave stvari rade na pravi način. Dakle, ni efikasnosti, ni efektivnosti. Smanjenje potrošnje danas imat će odraza na povećanje dohotka već sutra ujutro.

Šest industrijskih klastera u BiH (drvo, obuća, namještaj, sjedala, željezne i čelične konstrukcije i aluminij) sudjeluju u svjetskom izvozu s 0.15-0.75 posto. No, i najbolji među najboljima uključeni su tek u hijerarhijske (željezo) i kvazi-hijerarhijske (aluminij) globalne lance vrijednosti. Inozemna firma, koji upravlja globalnim lancem vrijednosti, posjeduje ili drži u šaci bh. firmu (koja radi lohn poslove: naše ruke i strojevi, vaš materijal i proizvod). Objektivno gledano, firme iz BiH mogu, u najboljem, postati lideri tržišnih niša. No, „učenje izvozom“ iziskuje istraživanja, inoviranja, trening/obrazovanje i investicije. Ne možeš zabiti gol na strani, ako nemaš proizvode i investicije. Kad se igra bunker, mora se, kad-tad primiti gol. S izdvajanjem 0.03 % dohotka za istraživanja, sa 180 istraživača na milijun stanovnika i s 50-60 patenata godišnje, neminovno se mora primiti gol. Možemo se jedino nadati da će nas lopta (kriza) zaobići. Nada, koja nema izvora ni u čemu do u sebi samoj.

Nacionalnu štednju u BiH treba u znatnoj mjeri usmjeravati u investicije navedenih klastera. No, kako to postići, kad komercijalne banke imaju kratkoročne, čisto profitne vidike, kad su razvojne banke džepne banke i kad je država pred bankrotom? Da je sreće i znanja, donio bi se zakon, kojim se državi zabranjuje zaduživanje za tekuću potrošnju. Državi se može dopustiti zaduživanje za investicije, u kom slučaju će mladi baštiniti dugove, ali i objekte (ceste, hidrocentrale itd.). Ovako, nek' su blagoslovljeni, jer će baštiniti samo dug.

Rješenje bi moglo biti inozemne izravne investicije, no tko će ulagati u zemlju, u kojoj zakoni, ugovori itd. nisu iznad svih nego na strani onih koji plate više? Jasno je da to neće činiti privatni investitori. Ostaju internacionalne financijske institucije. Stoga je iznimno važno pokrenuti mega razvojne projekte, poput koridora Vc. On može biti isplatljiv samo na dugi rok, jer na kratki do srednji rok to je put za nigdje, za ništa i ni za koga. Proizvodnja je uništena ratom, privatizacijom i liberalizacijom, radnici izbačeni na ulicu, umirovljenici na prosjačkom štapu, a mladi „glasaju nogama“. Kad EIB i EBRD daju jeftino svoj novac, u ime europske transportne solidarnosti, treba ga što prije uzeti - jeftinijeg niti može, niti će biti. A BiH - u situaciji kad se svaka zemlja otima za svjež novac - novcem poreznih obveznika plaća penale na nekorištena sredstva EIB i EBRD. O tempora, o mores!

Koridor Vc treba biti razvojni koridor. Tako bi, primjerice, izgradnja plinovoda (ako bi se jedan odvojak transjadranskog plinovoda pametnim i upornim lobiranjem uspio navrnuti na BiH) od Ploča preko Čapljine, Mostara, Konjica i Sarajeva osiguralo grijanje za bh. građane (mostarskoj mladeži je, primjerice teško objasniti kakav je energetski regres doživio grad u odnosu na mladenačko doba njihovih roditelja, koji se nisu preko zime smrzavali, nego imali grijanje u cijelom stanu), te energiju za Aluminij, koji će bez toga stati.

Dok traje rovovska borba za fotelju ministra vanjskih poslova, političar s brigom za čovjeka bi uzeo ministarstvo komunikacija i prometa i informatizirao ekonomiju i društvo. Trebalo bi svakom osnovcu i srednjoškolcu besplatno dati malo računalo i pristup internetu. Novac bi se mogao osigurati, ako nikako drugačije, ono zatvaranjem dijela od 300-tinjak srednjih škola, koje jedino služe traćenju javnog kapitala (liferovanjem mladeži na biroe rada, jer su im „kvalifikacije“ davno sahranili globalizacija i tehnologija). Mogla se jedna tranšica MMF-a potrošiti i na ovo. No, ima rješenja: uvesti porez na privatizacijsku dobit. Ova mladež, ako bi ogooglala na ometenost u razvoju, koju izaziva zadah srednjovjekovnog obrazovanja, mogla bi za jednu dekadu uvesti BiH u EU.

Treba, dakle skresati javnu potrošnju za desetinu, usmjeriti paket podrške (istraživanja, inovacije, investicije) na šest klastera, pokrenuti 3-5 mega investicijskih projekata (razvojni koridor Vc itd.), uvesti informatičko neformalno obrazovanje mladeži i porez na privatizacijsku dobit. Reforme bi platili društveni paraziti: kovači lažnog novca (službeno: certifkata), lažni javni službenici i lažni borci, a glavni dobitnici bi bili najproduktivniji izvoznici i mladež. Dovoljno je kazati da BiH izdvaja za socijalne fondove 3.8 % dohotka godišnje, što je za 3.2-3.8 puta više od prosječnog izdvajanja zemalja za investicije u transportnu infrastrukturu. To pokazuje gdje zemlja ide i koliko ju ta straputica košta. Socijalne naknade, koje ne prate prethodne uplate (pa predstavljaju redistribuciju dohotka od radnika k neradnicima), izgutaše fizičku infrastrukturu. Stoga se u Europu putuje sve dulje, sve skuplje i sve nesigurnije. Europa, čak i Balkan, postaju ekonomski i vremenski sve dalji.