Odumiranje, odseljavanje, otupljivanje

Nemaju ljudi gdje raditi i od čega podizati djecu. Broj zaposlenih u HNK je bio veći 2001., kada je iznosio 45397 osoba nego jula 2011, kada je iznosio 44279 tj. bio za 2.5 % manji. Istodobno se broj nezaposlenih povećao. Broj im je 2001. iznosio 20815 a jula 2011. 29766. Dakle, tijekom prve dekade 21. stoljeća u HNK se broj zaposlenih smanjio za 1000, a nezaposlenih povećao za 9.000.

Sve je to posljedica nasljeđa, rata, privatizacije i liberalizacije, s tuzemne, te regionalne nestabilnosti i globalne krize s inozemne strane.

Može se čipu promijeniti ime, no on će i dalje funkcionirati na isti način. Nema podataka za HNK, pa ćemo kazati da se u BiH još uvijek 40 % nacionalnog dohotka stvara u javnom sektoru. U Europi jedino Bjelorusija, a od tranzicijskih zemalja još i Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan imaju manji privatni sektor. Mladi ljudi u (F)BiH i HNK svoju perspektivu vide u javnom, a ne u poduzetničkom sektoru. Kažu tamo su bolje plaće i ne radi se. Poduzetništva u BiH se javlja jedino iz nužde, a ne iz iskorištavanja poslovne prilike.

Rat je razorio industrijske kapacitete, infrastrukturu, institucionalni i socijalni kapital. (F)BiH je prije rata bila poznata kao industrijski, a danas kao trgovački prostor. Trgovina je potisnula industriju kao vodeću djelatnost. A trgovina se svela na rasturača ino robe.

Mnoge industrijske i druge proizvodne kapacitete koje nije razorio rat, razorila je privatizacija. Prvo je društvena svojina pretvorena – s kojim pravom? – u državnu, te data za lažni novac (certifikate) privatizacijskim investicijskim fondovima i tajkunima. Privatizacija ima smisla - tada i samo tada - kad poboljšava ekonomsku efikasnost, te osigurava veći kvalitet uz bolje očuvanje okoliša. Poznajemo li ijednu privatizaciju takve vrste u HNK i (F)BiH? Tajkuni i PIF-ovi su „uvedeni u pravo“ sa svrhom rastjerivanja radnika i dokopavanja imovine, a ne radi povećanja ekonomske efikasnosti, pružanja bolje usluge građanima/firmama i očuvanja okoliša.

Onaj slabašni poduzetnički sektor, koji je preživio rat i (malu) privatizaciju, izložen je ino šokovima radi pretjerano liberalizirane ekonomije. Zarad lake trgovačke zarade i utjecaja uvoznih lobija, tuzemni proizvođači su izloženi udarima ino konkurencije. K tomu još, tuzemno tržište se ne kultivira - ne izgrađuje se tržišna infrastruktura i ne uvodi se regulacija. Stoga cvjeta neopažena ekonomija. Prodavači, čak i opojnih droga ispred škola, radnje koje normalno rade i u koje inspektori ne ulaze, jer nisu „registrirane,“ čine crnu i sivu ekonomiju. Ili „gazda“ izbaci na nogostup i parkiralište 30 stolova, a „prijavi“ možda dva. I vlast (općinska, kantonalna, federalna, državna) to ne vidi

Zaposlenost u HNK opada do 2007. i od tada lagano raste. Slično tomu, nezaposlenost se povećava do 2007. i od tada lagano pada. To kazuje da su tuzemni uzroci teškog ekonomskog stanja u BiH utjecajniji od inozemnih: regionalne nestabilnosti i globalne krize. Konačno nigdje u Europi ne postoji masovna nezaposlenost nego u BiH, Kosovu i Makedoniji.

Regionalna stabilnost je ključna za ino investitore. Oni ne gledaju stanje zemlje nego regije. A Balkan je najmanje konkurentna europska regija, u kojoj je najteže poslovati. Tako kažu Svjetski ekonomski forum i Svjetska banka. Regija, mjestimice ispresijecana tradicionalnim balvanima, nije u stanju proizvesti nijednu ideju koja bi bila privlačna za ino investitore. Nema projekata regionalne infrastrukture i zaštite okoliša, nema čak ni vizija da bi se trebalo, primjerice, zakačiti za plinovod Azerbajdžan-Albanija-Italija, za voz Berlin-Istambul-Peking koji bi mogli postati realnost 2018.

Nekad je BiH bila u stanju proizvesti i avion, a sad joj je najsloženiji proizvod kožna fotelja. Broj bh. izvoznih proizvoda je spao na oko 2100, pri čemu izvoz proizvoda više faze prerade čini svega 3 % industrijskih izvoznih proizvoda.

Stanje se može popraviti jedino popravljanjem obrazovanja i obuke. No, HNK nema ni zakona o visokom obrazovanju. Bolonjski proces je i time ubijen. 'Bolonja' je izvođenje nastave na ino jezicima centrirana na studenta koji studira (ne buba!) uz dnevnu pažnju nastavnika. No, tamo gdje su sale krcate k'o autobusne stanice, gdje jedan nastavnik predaje hrpu predmeta, gdje nema uopće kontakata, a kamoli dnevnih, studenta s nastavnikom, ne može biti rezultata. 'Bolonja' traži da nastavnik provodi pola radnog vremena u proizvodnji (najvažnijoj proizvodnji društva - proizvodnji znanja), a drugu polovicu u rasijanu tog znanja tj. u edukaciji (najhumanijoj djelatnosti društva). No, u zemlji u kojoj se na istraživanje izdvaja 0.03 % bruto domaćeg proizvoda (koliko izdvoji ozbiljnija tvornica u EU), u kojoj na milion stanovnika dolazi 200 istraživača (što je manje nego kod nekadašnjeg Energoinvesta), ne može biti više od 50 patenata godišnje. A i to kao rezultat hobija usamljenih pojedinaca, a ne inovativno nastrojenih firmi i angažiranih instituta. Škole i fakulteti su postali prijenosnici nadziđenih znanja, zatupitelji mladih. Ono što ne nauče u kući, nadziđuju u školi i fakultetu. Škole i fakulteti nisu učeće organizacije, jer same ne uče. Obrazovne institucije ne proizvode kadrove obdarene znanjem, niti firme stvaraju bilo kakva radna mjesta, a kamoli za takve kadrove. Da bi HNK i BiH sustigle balkanske zemlje, moraju prepoloviti opću stopu nezaposlenosti. Dugoročna stopa nezaposlenosti (onih nezaposlenih preko godinu dana) u BiH iznosi 22.4%. Kod Švicarske oko 1 %. Šta li bi od onih obećanja bh. političara da će BiH postati druga Švicarska? Da bar postane druga Slovačka, koja ima najveću dugoročnu stopu nezaposlenosti u EU, ali preko dva puta manju od BiH.