Glasanje, ludom radovanje

Premijerka je uglavnom bila sama na slikama, osim na jednoj, gdje joj je društvo pravila neka nepoznata nasmijana mlađarija, a ona je, baš kao razrednica osmog be stajala u sredini. Ispravno je zaključila da su stara garda, Šeks, Jarnjak ili najveća zvijezda predizbornog prelaznog roka Tuđman junior, danas više postali predmetom sprdnje, nego ozbiljnog shvaćanja neke političke ideje, te da bi s njima na plakatima izgubila više glasača nego što bi dobila.

S druge strane, prvi njihov suparnik, i druga najbogatija stranka u državi, nije stavila čak ni sliku predsjednika stranke. Sa tih plakata smo mogli samo čitati zanimljive doskočice tipa : „Bolje hobotnica ispod peke nego u politici“ ili „Javna nabava nije privatna zabava“.

Od ostalih stranaka, za pokoji rijetki plakat uspjeli su uštedjeti HSLS, HSS, HSP i ekonomist Ljubo Jurčić, a Milan Bandić nas je opet sve zadivio svojom poduzetničkom sposobnošću, dodijelivši sam sebi mjesta za jumbo plakate, koje grad Zagreb poklanja raznim udrugama i tako se, bez potrošene ijedne kune, probio na treće mjesto po broju svojih papirnatih holograma na fasadama. Plakat – jednostavan kao i on – obična slika u trapericama i kožnjaku i natpis „vaš čovjek!“.

Onaj drugi dio kampanje koji se ne može izbjeći, besplatna televizijska sučeljavanja, bio je daleko zanimljiviji od očekivanog. Ovaj put, ulogu razrednice je dobila besmrtna Hloverka i zaista se tako i ponašala. Dvadesetak naguranih političara i wannabe političara se nadglasavalo, a promukla Hlo im je prijetila izbacivanjem iz dvorane ako ne budu šutjeli. Nejasan je smisao ovih emisija, gdje svi podjednako imaju pravo na minutu predstavljanja, minutu replike i minutu za razno. Čak i kad bi gosti i iskoristili te svoje 3 minute u te svrhe, bilo bi neozbiljno i pokušati suvislo objasniti rješavanje i nekog manjeg problema, a kamoli smanjenje budžetskog minusa, nezaposlenosti ili povećanje proizvodnje. Svjesni toga, gotovo svi prisutni na tom čudnom skupu su se držali zlatnog marketinškog pravila – biti primijećen – pa smo tako slušali i operne arije i ideje za uvođenje diktature i smrtne kazne vješanjem i prijedloge stranci umirovljenika da osnuje svoju mladež, a posebno je bio simpatičan neki čičica iz stranke nazvane Abeceda demokracije, koji je svako izlaganje počinjao sa rečenicom „Kad mi dođemo na vlast...“.

Rezultate, koji bi vjerovatno bili isti i da nije bilo nikakve kampanje, nacija je dočekala ravnodušno, sa čak manjom gledanošću od domaće sapunice istu večer. I pesimizam i optimizam su se pretvorili u neko beznađe, nema žustrih rasprava po kafićima i radnim mjestima, kao da kampanje i obećanja nikad nije ni bilo, a slučajno ili ne, na plakate s kojih su nas ohrabrivali osmjesi i poruke političara vratile su se reklame za banke i lijekove, sa osmjesima i obećanjima njihovih zadovoljnih korisnika.
Također, slučajno ili ne, samo dva dana nakon izbora, a na dan objave službenih rezultata, za HDZ su se desile dvije stvari koje ih još dublje zakopavaju od tog poraza, a to su otkazivanje punomoći njihovog odvjetnika za slučaj crnih fondova i puštanje Ive Sanadera da se brani sa slobode.

U svakom slučaju, politička scena u Hrvatskoj ostaje zanimljiva kao i prije, sa redikuloznom familijom Kerum u Saboru (braco, seka i zet), te raspletom situacije oko HDZ-a, možda i zanimljivija nego do sada, a za bolju budućnost, nakon što smo zaokružili, popit ćemo tabletu, dići kredit i čekati šta će se iduće pojaviti na plakatu..

Kome još treba sigurnost, kraj tako napete neizvjesnosti.