Amputirana proizvodnja pravde

Stoga za rezulatate bh. ekonomije ne treba prvenstveno kritivi ekonomski sistem. Problem je širi i krivicu treba tražiti u političkom i pravnom sistemu, pa potom u ekonomskom.

Pred BiH je dosta posla na mutacijskom putu do „normalnog”, čiji prag se nalazi na razini od 6,000 US$ po glavi stanovnika i 60% urbanog stanovništva. A tek do liberalne demokracije! za koju je prag dohodak od 15,000 US$ po glavi stanovnika. Nema ni svijesti o tome kako mutiraju ekonomija i društvo, koje nove elemente je nužno uvesti, a koje stare treba prilagoditi, adaptirati i prekombinirati. Druga generacija poslijeradnih političara (prosvjećenih i etnonacionalno umjerenih) kojima ljudi mogu vjerovati da ih vode iz demokrature – u kojoj postoji tek pravo glasanja - u demokraciju, u kojoj postoje pravo (iz)biranja i vladavina prava, još se nije pojavila.

Poznata je izreka, koju navodi i Thomas L. Friedman u knjizi „The Lexus and the Olive Tree”, da su SAD stvorili geniji, pa stoga s njima mogu upravljati i idioti. Nažalost, situacija s BiH je obratna, možda i suprotna. No, ove tvrdnje se, još uvijek, ne mogu verificirati, jer su s BiH imali pravo upravljanja svi osim genija.

Dejtonski sporazum je zaustavio rat (mada bi bolje bilo da je zaustavio izbijanje rata!), ali ne može osiguravati ni mir (to je, i 16 godina poslije rata, zadaća PIK-a i OHR-a), a kamoli osigurati održivo funkcioniranje društva i ekonomije. Društvo i ekonomija ne mogu funkcionirati, jer nema središnjih institucija, pa tako ni mehanizma i istrumenata vođenja politike. I gore: nema ni vizije kako bi se te institucije mogle uspostaviti, da o strategijama ostvarenja tih vizija i ne govorimo. Posljedično, BiH ima silne ekonomske probleme, a nikakvu ili u najboljem neutralnu ekonomsku politiku. Ne može se govoriti o bh. fiskalnoj politici, bh. monetarnoj politici (nema centralne banke kao kranjeg zajmodavca, mada postoji institucija s oko 370 čuvara currency boarda) i bh. politici deviznog tečaja.

Uspjeh tržišne ekonomije se ne može razumjeti samo kroz ekonomske poticaje. Još je Alex De Tocqueville u djelu „Demokracija u Americi” tvrdio da se ne može stvoriti podnošljivo društvo utemeljeno isključivo na sebičnim interakcijama pojedinaca. Fukuyama je dodao da tržišta ne mogu djelovati bez neke vrste moralne strukture. Suvremene institucije moraju biti konzistentne s tradicijom, tj. tradicionalnim oblicima moralnog ponašanja, uzajamnosti i povjerenja. A u BiH, he-he, sprdačina na račun dobra („dobar i mahnit na istoj teredži“ i poštena čovjeka („ne zna se snaći“) tj. sprdačina na račun socijalnog kapitala, bez kojega mogu funkcionirati samo komandne ekonomije.

Bh. političare treba kriviti za tešku ekonomsku situaciju zbog barem četiri razloga: (i) slabog djelovanja pravnog sistema (ii) slabe regulacije i nadzora nad financijskim i drugim institucijama, i (iii) nakaradne privatizacije (koja nije omogućila nastanak tržišta „odozgo“) i (iv) nepoticanja start–up firmi tj. nastanka tržišta „odozdo“ (pa nisu otvorene mogućnosti bjegstva iz siromaštva, neaktivnosti i nezaposlenosti koji su postali i balkanska da ne kažemo europska sramota).

Političari, prije svega, trebaju biti okrivljeni za slab pravni sistem, posebice za sporo djelovanje sudova. Kako jednostavno kaže Janos Kornai, financijski red postoji kad kupci plaćaju za kupljenu robu, kad dužnici izmiruju svoj dug, kad porezni obveznici plaćaju poreze i kad poduzeća pokrivaju svoje troškove iz svojih prihoda. No, financijski nered je odraz postojanja rentijerskog kapitalizma utemeljenog na kontroli nad (javnim) kapitalom i njegovog kapilarnog pretakanja u privatni kapital. Da je politika upletana do guše u to vidi se po tome što se ne vrše sanacije/sečajevi/likvidacije tih javnih gubitaša i firmi-ljuštura kupljenih lažnim novcem (certifikatima). Stoga je ekonomija u financijskom bezdanu i nema puta iz njega (što će postati bjelodano jasno nakon konzumacije preostalog dijela MMF-ovog kredita i nemogućnosti njegove otplate poslije toga).

Vladavina prava je, kako ističe Jeffrey David Sachs, apsolutno nužna ako se podjela rada u ekonomiji vršiti putem tržišta i ako sama država treba funkcionirati na stabilan način. BiH ne koristi dovoljno ni vlastita iskustva, a kamoli dobre ino prakse, glede poslovnog prava iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata. Čak je imala prije Prvog svjetskog rata, kao dio Austrougarske, pravni sistem utemeljen na rimskom pravu tipičnom za kontinentalnu Europu. Stoga je razumljivo da je to bilo zlatno doba bh. ekonomije jer prije ni poslije ekonomija nije imala bolje rezultate.

Kleptokrate su zainteresirane za opstanak na vlasti, izvlačenje renti, privatizaciju preostalog dijela javnih kompanija i beneficije bez pokrića u marljivu radu. Zašto bi uvodili vladavinu prava kad bi ona neminnovno vodila sanaderizaciji BiH? Vladavina prava je prijetnja njihovim ekonomskim aktivnostima, stečnenom bogatstvu i stečenim ekonomskim povlasticama. Eto temeljnog razloga zašto je efikasnost bh. sudova na razini avganistanskih, prema ocjeni Svjetske banke.

Kleptokratska pohlepa nema granica, općenito gledano. Čak i jedan takav um kao što je sir Isaac Newton, jedan od najpametnijih ljudi koje je svijet ikada imao, nije znao stati. Osim zakona gravitacije, palo mu je na pamet da špekulira u čuvenom britanskom financijskom balonu South Sea Bubble, jer je, kao i mnogi drugi, mislio da se može izvući prije samoga kraja. Nije uspio i izgubio je puno novca. Velika inteligencija nije zaštita od pohlepe.

Bogatstvo nacije se, kako objašnjava harvardski profesor Michael Porter, sastoji uglavnom u njenoj volji. Geografska lokacija, prirodni resursi, čak i vojna moć nisu više odlučujući. Odlučujuće je kako se građani i narodi žele organizirati i upravljati ekonomijom, koje institucije žele imati, i koje investicije žele poduzeti individualno ili kolektivno.

Jasno je da bh. građani slabo izražavaju svoju volju i još slabije participiraju u transformaciji društva. Postoji očigledan nedostatak interesa ili volje B-H gradjana da koriste raspoložive pravne instrumente za unaprjeđenje svojih interesa i rješavanje svojih sporova. Iako se „ponuda pravde” povećala tijekom zadnjih desetak godina, pod uticajem tehničke potpore ino zajednice, „tražnja pravde” uveliko zaostaje.

Pravni sistem slabo funkcionira kao rezultat dekretskog uvođenja pravnih reformi kroz transplataciju instrumenta koji se slabo uklapaju u bh. pravnu i ekonomsku realnost, naslijeđenog javnog cinizma prema pravnom sistemu razvijenom tijekom komunizma, velike socijalne intimnosti koja rezultira velikom pristrasnošću, spektakularne neuspješnosti javnih službenika da se povinuju vlastitim zakonima itd.

Nije dovoljno imati zakone i sudski sistem, pa da pravni sistem zadovoljavajuće funkcionira. Potrebno je i da postoji platežno sposobna tražnja pravde prvenstveno od strane poduzeća. A nje neće biti dok poduzeća ne budu s lakoćom obavljale poslovne aktivnosti i s lakoćom vršila eventualnu prinudnu naplatu dugovanja. A toga nema bez vladavine prava. A nje ne smije biti. I neće biti pretvaranja tog vicioznog u virtuozni krug dok se ne pojavi jedna nova politička skupina, kadra uhvatiti se u koštac s tuzemnim i inozemnim izazovima.