Mirovinsko-Šeksualno osiguranje

Ali, ljudska volja nije zgrada ili most da se tek tako uništi, pa su ljudi strpljivo kao mravi ispočetka počeli graditi neku novu državu, uplaćivati u neki novi fond, sve dok nije došao jedan ponedjeljak kada su ispunili zakonske uvjete da više ne moraju graditi države, i da, napokon, iz državne kasice krmače novci počnu teći drugim smjerom, prema njima. Većina njih ostala je zatečena iznosom koji su tada počeli primati. Bilo da su radili kao doktori, građevinci, profesori ili računovođe, cifra na izvodu je bila dovoljna tek za dvadestak posto jednog prosječno pristojnog života ili kako je to najbolje opisao jedan mostarski penzioner jedući besplatni grah prilikom prve poslijeratne prvomajske proslave u parku – „Šta da ti kažem, prijatelju,. veći mi tlak nego penzija“.

Jednako kao i naši roditelji, i mi se danas zavaravamo da znamo kolika će nam penzija biti jednog dana kada navršimo 65 godina života ili 35 godina radnog staža. Opet strpljivo uplaćujemo u državni proračun, vjerujemo novim državama iako su nas iznevjerile više puta i tješimo se da će i oni sa visokim tlakom gledati veći broj na mirovinskom izvatku, nego na tlakomjeru. I to u eurima, naravno, jer dotad smo već svi u Evropskoj uniji, a iz nekih boljih vremena znamo da Evropa brine za svoje starije sugrađane i da tamo svi jedva čekaju penziju da napokon potroše sve što su godinama uplaćivali – na obilazak oko svijeta, na fini, novi diesel karavan i na ugađanje unucima. Nekako je lakše tješiti se ljepšom prošlošću koju nismo doživjeli, nego se zamarati trenutnim problemima, padom i Unije i eura, raspadom kompletnog sustava po kojem svijet sada funkcionira, jer kada bi brinuli o tome, onda tu budućnost ne bismo ni dočekali, satrale bi nas moderne bolesti uzrokovane stresom i opet ništa nismo postigli.

Ali, ipak, realno moramo priznati, da ništa ne znamo o svojoj budućnosti, niti u kojoj državi ćemo je dočekati, čak i ako nigdje nećemo seliti ili biti protjerani, niti u kojoj valuti i u kojem iznosu ćemo primati penzije, i za šta će nam ti iznosi biti dovoljni.

Nitko od nas, osim jedne skupine vizionara iz hrvatskog Sabora, to ne zna, i zato su i s pravom oni naše vođe i zastupnici.

Pitajte, na primjer, Vladimira Šeksa kolika će mu penzija biti jednog dana kada krene na zasluženi odmor. On već danas zna da će to biti najmanje 9.000 a najviše, a ujedno i realnije 15 000 kuna. I ne samo on, tu su i njegove kolege, bivši premijer na privremenoj slobodi, Ivo Sanader, pa još uvijek pritvoreni bivši šef Carine i blagajnik HDZ-ovih crnih fondova Mladen Barišić, pa bivši varaždinski gradonačelnik, a sada, također, privremeno slobodan građanin zahvaljujući jamčevini, Ivan Čehok, te još četrdesetak moralnih gromada. koje su demokratski predstavljale naše male glasove u velikom Saboru. Sposobna gospoda su. naime, u zadnji momenat prozreli podli komunistički plan nove vlasti da ukinu povlaštene mirovine, pa su u jednom danu otišli u penziju, odmah je zamrznuli i osigurali svoje džepove od nekih budućih agresivnih crvenih ili eurposkih ukidanja i smanjivanja. Jer. u pravim demokratskim državama zakoni se ne mijenjaju retroaktivno, sad je sve potpisano i džaba je crvenima već na idućem zasjedanju mijenjati zakon kad se na odabrane velikane to ne odnosi.

A mi, mala raja, i dalje možemo vjerno puniti fondove za takve, nije nam žao, sve dok nam jednog dalekog ponedjeljka ne pozvoni robot poštar i pruži kovertu, mi je otvorimo, gledamo, gledamo, a žena nestrpljivo upita: „Iiii, kolikooooo?“, a odgovor će glasiti: „A šta da ti lažem, ženo... Manje nego u Šeksu promila..“