FOTO: Svu noć padale su Mostarske kiše

Mostarske kiše, one svima nama toliko drage, nastale su 1974. godine. Počeli su kao grupa, koju su činili Aida Kazazić, Salih Salaković, Omer Kremo i Nebojša Nogvulić, kasnije im se pridružio i hor Osnovne škole „Braća Ribar“.

I, dobiše ime „Mostarske kiše“. I poteče pjesme. O ljubavi, Mostaru, domovini, mladosti, snovima. Pozivi su stizali sa svih strana, gostovali su širom Jugoslavije i svijeta. A najsretniji su bili kad su pjevali drugu Titu. I, na Partizanskom spomeniku, simbolu mostarskog otpora protiv fašizma, ljubavi Mostaraca prema svojim najrođenijim, čije su kosti počivale na spomeniku.

Došao je rat, Mostarske kiše rasule su se po vaskolikom svijetu. Ipak, prijateljstvo je ostalo, zapravo, nikad se i nije prekidalo. I tako, rodila se ideja da se u njihovom Mostaru opet nađu skupa.

Mostarske kiše okupio je Mostarac po vokaciji Sergej Šole Šotrić, rođen u sokaku Braće Ševa, preko puta stare Četvrte osnovne škole. Došlo u Bristol više od 150 članova ansambla i njihovih porodica. Male princeze sada su majke, klinci očevi. A u svima njima još uvijek, možda i jače, u venama teče ljubav prema Mostaru, ždrebici Neretvi, goropadnom Veležu, mirisu behara...

I, pjevale su se i sinoć, k'o nekad, svima nama toliko drage i sjetne pjesme. Padale su nad Bristolom neke modre Mostarske kiše. I svima je bilo žao što je lijepom druženju došao kraj.

Ali, samo do sljedećeg ljeta. Jer, poslije Prvog, dolazi Drugi dan Mostarski kiša, pa onda...

Za mostaronostalgičare i sve one koji su rasli i odrastali sa Mostarskim kišama, za podsjećanje neke od pjesama, koje je napisao osnivač Mišo Marić, koji sada tihunja u kišovitom Exeteru u Engleskoj.

Fazlija Hebibović

---------------------

Štafeta

Kada se moje srce probudi,
U maju ruža procvjeta,
Nek' ga ponese milion ljudi,
Nek' moje srce bude štafeta.

Milion srca zemljom kad krene,
Neka k'o toplo jato hita,
U tome jatu i dio mene
Neka sad krene do druga Tita.

Srce moje i srce tvoje
U toj štafeti nek' se spoje.
Milion srca kad se spoji,
Stoje to veliko, ljudi moji.

I neka srce Njemu kaže
Da rastu djeca k'o mlada žita,
K'o mlade šume, k'o moćne straže
U zemlji Sunca i druga Tita.

-----------------------

Februarska

Sloboda stiže, na bijelom konju,
sa njom u stroju ljubav korača,
vraća se pjesma u Mahalu donju,
veliko sunce jugu se vraća.

Sloboda stiže na kraju zime,
procvaće bajam i biće ljeto,
i dan će dobit crveno ime,
ko Mostar toplo, ko život sveto.

Februari toplo dišu,
u pticama iznad vode, š
to po nebu krilom
pišu ime sunca i slobode.

-----------

Mostarska mati

Kada bi naša pjesma znala,
o kad bi pjesma mogla da vrati,
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati.

Mladen i Laca, Tanja i Pava,
svi mrtvi koji u nama žive,
došli bi jači od zaborava,
iz neke strašne ofanzive.

Došli bi u ljubav našega vida,
opet u proljeća svoga Mostara,
u bašte iza toploga zida,
gdje se ljube dva behara.

Kada bi naša pjesma znala,
o kad bi pjesma mogla da vrati,
svog bi dječaka dočekala
jedna tužna mostarska mati...