Ljubljansko proljeće za nezaborav

A danas je Gost „Nove slobode“ jedan od tih „zlatnih“ dječaka, Dragutin Čermak. S njim smo razgovarali ne samo o tom, bez pretjerivanja, epohalnom trijumfu, nego i kako se to proslavljalo širom nekadašnje zajedničke države, ali i njegovoj blistavoj karijeri, o reprezentativcima Mostarcima, poniklim u „Lokomotivi“ - Dragiši Vučiniću i Draženu Dalipagiću...

U ovoj, 2010., biće 40 godina otkako je Jugoslavija postala svjetski šampion u košarci...

- Bez obzira što je od tada prošlo 40 godina, sjećanja, pogotovo ona lijepa, uvijek su svježa. Bilo je to divno proljeće u Ljubljani. Kada smo 23. maja pobijedili Amerikance, već jedan dan, jedno kolo prije kraja Svjetskog prvenstva, osvojili smo titulu. To se desilo tako jer se „zavrtio“ krug između Amerikanaca, Sovjeta i Brazilaca. Ne treba zaboraviti da smo 1966. godine, u Santijago de Čileu osvojili naslov nezvaničnog svjetskog prvaka.

Da li imate neke kontakte sa drugarima iz „zlatne“ reprezentacije 1970?

- Na žalost, dvojice od tih dvanaest „zlatnih dječaka“ nema među živima, Trajka Rajkovića i Krešimira Ćosića. Ostalih deset se viđamo redovno. Ja sam prije nešto više od dvije godine (oktobar 2007.) bio u Ljubljani gost Ive Daneua na proslavi njegovog 70. rođendana. Kontaktiram i sa Skansijem, Jelovcem, Tvrdićem, Šolmanom, Plećašem. Normalno sa Kaponjom (Kapičić) i onima koji žive u Beogradu viđam se redovno. Tako su naše veze ostale.

Na krcatom stadionu Kantarevac, s više od 3.000 gledalaca, viđeni su osvajači zlatne medalje na Svjetskom šampionatu u Ljubljani 1970. godine. To je bio njihov prvi javni nastup na igralištu poslije trijumfa u slovenačkoj metropoli. Gledaoci su, naravno, uživali u majstorijama „zlatnih“ dječaka. I svaki potez i koš nagrađivali su dugotrajnim aplauzima. Na takav način oni su dočekali i ispratili svjetske prvake .

O tome događaju i svuda gdje god su se pojavili „zlatni“ dječaci (na žalost, bez Trajka Rajkovića, koji je ubrzo poslije trijumfa umro, a umjesto njega u Mostaru je uskočio „rezervista“ Blaž Kotarac), Dragutin Čermak kazuje:

- Toga se sjećam kroz maglu. Jer, mi smo u to vrijeme, da kažem, bili u transu. Bila je to naša prva zvanična titula svjetskog prvaka. Ona je proslavljena širom cijele Jugoslavije. Pa smo mi išli u mnoge gradove, prisustvovali mnogim svečanostima. Gdje god smo se pojavili, bili smo dočekivani fantastično. Održavali smo konferencije za štampu, usmene novine, kako se to zvalo u ono vrijeme. Svuda je bilo isto kao u Mostaru, svuda su hiljade i hiljade ljudi dolazile da nas dočekuju, tražili su autograme. I primali nas izvanredno, srdačno.

Prema Ginisovoj knjizi svjetskih rekorda, Juga i njene nasljednice su čak osvojili najviše naslova planetarnog šampiona u košarci...

- Sa trijumfom Srbije u američkom gradu Indijanopolisu 2002. godine, naša bivša zemlja Jugoslavija je pet puta prvak sveta. To ni velike sile, kao što jsu Amerika i Sovjetski Savez, sadašnja Rusija nisu uspjele da ostvare, a mislim i da neće, ističe Čermak.

Popularni Miško, kako ga zovu prijatelji i ljubitelji basketa ima, zaista, bogatu riznicu trofeja.

Koji imaju posebnu „specifičnu težinu“, zapravo koji su mu posebno dragi?

- Svakako su najdraže dvije zlatne medalje, prvo ona sa nezvaničnog prvenstva svijeta 1966. godine, a onda sa zvaničnog četiri godine kasnije. Imam i srebrno odličje sa meksičke Olimpijade 1968. godina, koja je isto tako, drago. Vlasnik sam i tri srebrne medalje sa evropskih prvenstava.

Imali tu i balkanskih, mediteranskih odličja...?

- Kada sam počeo da igram košarku, Balkansko prvenstvo je bilo prestižno takmičenje. Međutim, jugoslovenska košarka je tako brzo napredovala da to skoro više ne računamo. Osvojili smo ih bezbroj. A čak pred kraj organizacije tih balkanskih šampionata, nas su predstavljali pojedini klubovi i oni su bili pobjednici. Tu imam pet - šest medalja. Sa Mediteranaskih igara imam onu srebrnu, osvojenu u Napulju 1963. godine.

Dragutin Čermak je dres „A“ reprezentacije oblačio čak 170 puta, a za selekciju Evrope „upisao“ je četiri meča. U najboljem državnom timu premijeru je imao 1963. godine u Kupu nacija Evrope protiv Francuske u Strazbourgu. Odmah je uslijedila i druga utakmica, i to prijateljska, takođe sa ekipom „Galskog pijetla“, u Parizu, u dvorani „Pjer de Kuberten“.

Oproštajnu je odigrao na minhenskoj Olimpijadi 1972. godine.

O tome nekako sjetno kazuje:

- Na tim Olimpijskim igrama važili smo za jednog od favorita za medalje. Na žalost, osvojili smo tek peto mjesto. Posljednju utakmicu odigrali smo protiv dopingovanih Portorikanaca, koje smo savladali sa razlikom od 20 i nešto više poena. I to mi je bilo najteže takmičenje, i ono mi je ostalo u najlošijoj uspomeni.

A koja je utakmica ili takmičenje u reprezentativnom dresu za Dragutina Čermaka ono za sva vremena. Zašto?

- Svaka utakmica bila je izazov, imala je svoju draž, imala svoje teškoće. Meni su, iskreno rečeno, najdraže utakmice sa meksičke Olimpijade 1968. godine. Jer, tada sam bio, kažu, u životnoj formi. Novinari - izvještači s tih Igara su me čak uvrstili u idealan tim, i to ne mjestu beka u paru sa Amerikancem Džozefom (Jo Jo) Vajtom, poslije toga legendom NBA lige i trenerom Boston Seltika. Inače, sve utakmice su važne, one su drage, memorija me još dobro služi, tako da se vrlo dobro sjećam većine. Nije to bilo lako, uvijek su one zahtijevale mjesece napornog i mukotrpnog rada, sate i sate treninga, mnogo prolivenog znoja. Ali, kad sve to saberem, to se isplatilo, to je vrijedilo. Jer, imao sam, zaista, blistavu karijeru. A živio sam u zemlji koja je to cijenila, koja je cijenila taj sport, tako da smatram da sam i ja, na neki način, doprinosio na popularizaciji te države i svog sporta u svijetu.

Igrali ste i u društvu dvojice Mostaraca, prvo Dragiše Vučinića, a zatim Dražena Dalipagića?

- Dragiša Vučinić mi je, prije svega, bio protivnik. On je igrao u „Crvenoj zvezdi“, a ja u „Partizanu“. U reprezentaciji sam mu bio kapiten, igrali smo desetak - petnaest utakmica zajedno. Posebno sam ponosam što sam ja taj koji je „otkrio“ Dražena Dalipagića. I prilično doprinio da on ostvari onako sjajnu karijeru. Dražen je bio vrhunski igrač. Šteta je što nije igrao u NBA. Mislim da bi i tu ostvario sjajnu karijeru. Nije htio. Međutim, Praja je ostvario fenomenalnu karijeru u Evropi. Jer, treba znati da je tolike godine proveo igrajući u Španiji i Italiji, prije svega bio je jedan od najboljih strijelaca svih vremena. Mislim da je malo rano završio svoju karijeru. Mogao je da igra još dvije sezone, ali to je slobodan izbor. Sticajem okolnosti, zajedno smo bili u Veroni, kad je on završavao svoju karijeru, a ja sam došao da ga posjetim iz Antiba. Nudili su mu da ostane još, da potpiše novi ugovor. On mi kaže, pa znaš majstore, sjeti se kako je bilo teško i psihički i fizički, raditi svakog dana, trenirati svakog dana. Rekoh, znam. On je jedan od rijetkih igrača koji su proveli toliko godina u Italiji, u zemlji koja je u to vrijeme bila jedna evropska velesila.

Očigledno, Dragutin Čermak nije pogriješio što se opredijelio za košarku.

Za to su „krivi“ i njegovi nastavnici iz osnovne škole- Ciga Vasojević (predavao higijenu), trener košarkašica „Radničkog“, i Jovan Gajić (fiskultura), kladivaš i golman „Crvene zvezde“, Oni su grupu djevojčica i dječaka - „sportskih nastrojenih“, kako kaže, usmjerili u KK „Radnički“, na beogradskom Crvenom krstu. Tu ih je u svoje ruke uzeo čuveni košarkaški stručnjak Borivoje Cenić. I taj čovjek je i te kako zaslužan i za Čermakov uzlet prema visinama, zatim je svoje „odrađivao“ kasniji savezni selektor Ranko Žeravica. A kad je sve počelo, te 1956. godine, Miško je bio dvanaestogodišnjak. Godine 1969. preselio je u komšija, u „Partizan“, gdje mu je, opet, trener bio Žeravica. Pa, zato nije čudo kad Čermak kaže da mu je taj slavni stručnjak skoro cijelu karijeru bio „dirigent“ i da su postali izvanredni prijatelji. I uvijek je nosio dres s brojem 14.

O tome kaže: “Naslijedio sam ga od Nemanje Ðurića. Ponosan sam što je taj broj od mene preuzeo Dražen Dalipagić, a od njega Tomaašević“...

Kada je stekao pravo, u 28. godini, odlaska u inostranstvo, Čermak je prve dvije godine bio profesionalac u Holandiji i jednu u Belgiji. A, onda je, po povratku u domovinu završio Ekonomski fakultet. Potom je četiri godine radio u turizmu, u poznatoj firmi „Cetroturist“. Godine 1980. se, pak, vratio prvoj sportskoj ljubavi, dakle košarci, ali u ulozi trenera. To je prvo bio u Kuvajtu, zatim u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, dva puta u Francuskoj (Pariz i Azurna obala), Istanbulu, Jordanu, da bi taj trenerski posao okončao 2004. godine, kao „kormilar“ reprezentacije Alžira.

Dragutin Čermak sada je ponovo u - turizmu. Ovog puta u Kaliforniji, u gradu Palm Desert. Tu, u njegovoj najljepšoj i najpoznatijoj ulici El Paseo, ima svoj restoran i kafe „Il Sogno“.

A njegova unutrašnjost, fotografijama i riječju, ukratko kazuje o ovoj legendarnoj košarkaškoj zvijezdi blistavog sjaja. Tu se druže i ljudi s naših prostora.