Kako je nastala privatna svojina u BiH

Prvi je tradicija, koja je vremenski najzastupljenija u povijesti ljudskog društva. Temeljila se na običaju – prinudi koja proizilazi iz snage običaja. Drugi je komanda. Prinuda potiče iz batine vladara. Javljala se u dva temeljna oblika - antičkom, koji je postojao npr. u starom Egiptu i Rimu, i etatističkoj, koji je postojala u bivšim komunističkim zemljama. Treći je tržište. Ono se temelji na ekonomskoj prinudi. Postala je ljepilom ekonomske aktivnosti tek u novom vijeku, iako se čini da je tu oduvijek, barem na Zapadu. No, vidimo, da nije tako.

A ta tržišna ekonomija, koja je tek epizoda u ljudskoj povijesti, ne može funkcionirati ako vlasnička prava nisu precizno definirana. Ona su toliko važna da leže, kako kaže Peter Drucker, u korijenu svake promjene društvenog i ekonomskog poretka. (Ne)jasno definirana vlasnička prava (ne)jasno određuju kome (ne)će pripasti plodovi ljudskog djelovanja. Jasno utemeljenje vlasničkih prava temeljni je element uspona Zapada i početak općeg ekonomskog razvoja svijeta.

Javni kapital - definiran u SFR Jugoslaviji, pa tako i u SR BiH, kao „svačija i ničija“ društvena svojina - nije mogao opstati na dugi rok kao glavni tip svojine kapitala. Kao što ne može opstati pašnjak koji nitko ne razvija, a svi napasaju stoku na njemu. Ili, ribnjak u kojem svi love, a nitko ne brine o mriještenju. Imajući u vidu povijesne silnice, javni je kapital u ulozi dominatne vrste kapitala mogao zamijeniti jedino privatni kapital.

Bilo je jasno da je etatističku ekonomiju, koja je postojala poslije Drugog svjetskog rata u Istočnoj Europe, mogla zamijeniti samo tržišna ekonomije, jer običajna ekonomija ni teorijski nije mogla doći u obzir. Kako je pokazao Janos Kornai, etatističke ekonomije mogu efikasno funkcionirati oko dvije dekade (primjerice, u SFR Jugoslaviji do 1965., kada se pokušalo uvesti tržišnu ekonomiju, što je napušteno 1968., pa ta godina predstavlja latentni početak kraja SFR Jugoslavije, jer je direktna etatistička ekonomija zamijenjena „praznom kutijom“ tj. dogovornom ekonomijom iliti indirektnom etatističkom ekonomijom, a ne tržišnom ekonomijom) i moraju se volens-nolens zamijeniti tržišnom ekonomijom i primjerenim joj oblikom svojine. To je bio neminovan puta za SFR Jugoslaviju (BiH). Čim se razvije iole veći broj kupaca i prodavača, nema tog planera ni tog računala koji mogu izračunati odnose između njih. Tržište to radi bolje i jeftinije.

U razdoblju poslije 1995., BiH se suočila s izgradnjom kapitalizma, i to bez kapitala i kapitalista. Postojao je tada jedan manji broj „kapitalista“, što će reći ratnih profitera, koji su kapital stekli ratnim liferacijama robe i usluga. Tim dokapitalistima se, poslije 1995. pridodao, kroz proces privatizacije, jedan broj dekapitalista, koji su stekli kapital dekapitalizacijom javnih poduzeća i javnih posjeda (čak i općih posjeda, koji su ostajali uglavnom netaknuti i u SR BiH). Najpoznatiji među njima su oni koji su formirali privatizacijska društva. Tako je privatna svojina u BiH nastala dokapitalizacijom (marginalnim dodavanjima privatnog kapitala javnom kapitalu) i dekapitalizacijom (prevođenjem javnog kapitala u privatni). Ako bi govorili o nastanku privatne svojine u BiH u kontekstu „sukoba na ljevici“, moglo bi se kazati da su prudonisti (Pierre-Joseph Proudhon, koji je tvrdio: „Svojina je krađa“) bili u pravu, a ne marksisti.

Građanima još uvijek nije jasno što su bili PIF-ovi (privatizacijski investicijski fondovi) i koja je bila njihova stvarna funkcija. Jasan odgovor je dao bh. zakonodavac. Naime, po zakonu iz 1998. je utvrđeno da PIF ne može imati više od 30 posto dionica poduzeća, niti naknada za upravljanje PIF-om (koja se plaća privatizacijskom društvu) može biti veća od 1.0 posto neto vrijednosti imovine PIF-a. To znači da su privatizacijska društva zainteresirana za profit poduzeća koje drži PIF u iznosu od 0.3 posto (30 posto x 1.0 posto). Čak kad bi i dva PIF-a zajedno imala 60 posto dionica poduzeća, privatizacijska društva ne bi imala više od 0.6 posto profita poduzeća. Zašto su onda osnivali PIF-ove? Ne treba biti posebno obrazovan niti obdaren, pa shvatiti da će netko tko je „oporezovan” s preko 99 posto tražiti načina da naplati svoje ulaganje i ostvari profit na neki drugi način - ne kroz profit poduzeća, nego kroz preuzimanje imovine poduzeća i slanje radnika na ulicu.

Izgradnja dioničarskog ili narodnog kapitalizama, pokazala se iluzijom u BIH - kao i drugdje, dometnuo bi nobelovac J. Stiglitz. Certifikatska privatizacija i PIF-ovi nisu poslužili realokaciji resursa ekonomije ni restrukturiranju poduzeća. Niti su poslužili razvoju tržište kapitala. Niti su donijeli bolji menadžment, niti svež kapital poduzećima (niti PIFe to objektivno interesira, kako je naprijed naznačeno). Na kraju krajeva, BIH nije provela ex-post evaluaciju procesa privatizacije, temeljem koje bi se, ako ništa drugo, moglo ocijeniti rezultate privatizacije (revizija privatizacije je drugo pitanje, koje se može, ali i ne mora povezati s ovim pitanjem). FBiH je tijekom dosadašnjeg procesa privatizacije naplatila u gotovini oko 0.5 milijardi KM, dok je za ostatak od 5.1 milijardu KM vrijednosti javnog kapitala naplatila 8.5 milijardi KM certifikata, što znači da je prodavala javni kapital po diskontnoj stopi od oko 90 posto(ili, narodski kazano, prodavala je marku za 10 feninga).

No, kad bi papirnata privatizacija i bila uspješna, ostaje činjenica da je privatna svojina nužan, ali ne i dovoljan uvjet za postojanje tržišne ekonomije. Nužno je imati privatnu svojinu i konkurenciju da bi tržišna ekonomija mogla funkcionirati.

Ako i prihvatimo da je moguće imati privatnu svojinu preko noći, nije moguće stvoriti konkurenciju preko noći.

A ko je stvara i koga to interesira?