Od Bandića do Bileće

Dosta nezgodna stvar s tim vjerovanjem pojavila se onda kad je postalo jasno da narod dobrim dijelom, možda, i ne bi bio suglasan s potezima mudrog vođstva, pa se od narodnofrontovskog pristupa krenulo ka dirigiranim izborima, s jednom listom i ograničenom mogućnošću kandidiranja.

A onda je, nakon 45 godina mraka i neslobode, kako su to vrijeme počeli svi nazivati, granulo novo sunce slobode i prava na slobodan izbor. Kandidirat se mogao bilo tko, bez ikakvog straha od posljedica.

I onda se dogodio neviđeni paradoks.

Narod(i) koji je uporno napadao činjenicu nemogućnosti slobode izbora i poštivanja temeljnih građanskih prava, nepogrešivo se svrstao u vlastite nacionalne torove. Životinjski, instinktivno, elegantno. Jednostavno izbrisavši cjelokupno životno iskustvo, memoriju, emocije, prijatelje.

Onda se dogodilo sveopće ratno rasulo, zločin i pustošenje, koje je svakog razumnog i humanistički nastrojenog čovjeka moglo navesti na heretičnu pomisao kako je sad narod napokon shvatio da poanta demokracije, ljudskih i građanskih prava ne leži u čoporativnom pristupu svakodnevnom življenju, već u poštivanju različitosti, prava izbora i, iznad svega pojedinca kao vrhovne vrijednosti. Pomisao je trajala dok nismo dobili precizne rezultate drugog kruga hrvatskih predsjedničkih izbora.

Brojke ne lažu. U Mostaru je, od nekih 35 posto izašlih birača, njih nešto više od 14.000 glasalo za Milana Bandića, a cijelih 426 za Ivu Josipovića. Ne fali nijedna nula, provjerio sam. Ovako konsezualan rezultat zvuči toliko nevjerovatno, da ga u ovom postotku nikad nije palo na pamet lažirati ni na fiktivnim izborima u zemljama, poput Sjeverne Koreje, Turkmenistana, Bjelorusije i sličnih svjetionika suvremene političke misli.

Nakon ovoga, trebalo bi predložit promjenu izbornog zakona u pravcu da bi, ako se slučajno pokaže ovakav rezultat, iz poštovanja prema poraženom kandidatu trebalo lažirat rezultate na način da mu se da barem 8 posto. Pokušavam zamisliti kakva je konsternacija zavladala među unisonim Bandićevim biračima, kad su čuli da su svejedno hametice poraženi od protukandidata. Svi izašli, Josipoviću 426 glasova (bez nule) i opet ništa. Kao Zrinjski - Partizan 1:11.

Što onda reći o narodu, pravu na slobodu izbora i ostvarenje temeljnih ljudskih prava. Ima li izgleda da ljudi konačno počnu mislit svojom glavom, da svjesno istupe sa stavovima suprotno dominantnim trendovima. Koliko još treba biti loše, dok ne shvate o čemu je riječ.

Moj savjet im je da se lagano upute u Bileću. Nije daleko, a nisu sigurno dugo tamo bili.

I neka mirne duše zamole svakog od tamošnjih antidodikovih glasača da ih dobro ošamare, a onda pitaju šta će popit. Jer, teško bi se moglo pronaći sličnog primjera u svijetu, da duboka provincija očita jednu takvu lekciju urbanom središtu regije.

„Čuje se odjek koraka, po kamenu Hercegovskom, hej, haj, hoj...“