Mostar u vrijeme parenja mačaka

Piše: Teodor Toza Radović

„Ovaj grad je nečim zaražen, ovaj grad je moralno poražen, ovaj grad je operisan od zabave“. Sjeća li se iko ovih stihova jedne od najuspješnijih mostarskih alternativnih grupa? Za neupućene, to je pjevao Ženevski Dekret. Ta pjesma je na čudan način vraćala februarske depresivne mostarske dane u moja sjećanja svih ovih godina.

Jednostavno, kad god bih je čuo, imao bih pred očima sumorna zimska popodneva i večeri provedene u Mostaru. Imao bih u ustima ukus monotonije i dosadne kiše, koja ne bi prestajala danima. Kad bi mostarske mačke mogle da govore, mislim da bi vam i one opovrgle famoznu teoriju o februaru, kao mjesecu parenja. Barem u Mostaru.

Kažu da vrijeme neumitno prolazi, ali čini mi se da to nije slučaj sa februarom u najljepšem gradu na planeti. Ovde kazaljka vremena stane. Vekerica je navijena na mart, a do tad nema ni otkucaja sata. Vrijeme stoji. Zima stoji. Samo tragovi kišnih kapi na lokvama vam pomažu da shvatite da vrijeme ovde ipak nije zamrznuto.

Želite da prestanete pušiti? Ništa lakše. Dođite u februarski Mostar i krenite vani radnim danom uveče. Ponesite cigarete ali ostavite upaljač kući. Teško da ćete naći ikoga u šetnji, da vam pripali cigaretu. Sinoć, od Madere, preko Španskog trga, pa niz Bulevar i Šemovac do Donje Mahale, umalo da ostavim jedini porok koji mi je ostao. Osim moje mile „karle“, naravno. Naime, cigarete i ključeve nikad ne zaboravljam da ponesem. Telefon takođe. Ličnu kartu često zaboravim, a upaljač gotovo uvijek. Što se para tiče, to već ne spada pod termin zaboravljanja. Lako je kad ih imam, novčanik ne nosim, pa u džepu svake jakne se nađe neka suma. Kad nemam, onda je džabe preturati po džepovima.

Međutim, zbog Mostara u februaru, sve više razmišljam da nekako napravim mali privjesak za upaljač i okačim ga uz ključeve. Jer, u suprotnom mogu baciti cigare. Možda i patentiram taj privjesak, jer ko zna koliko pušača pati od istog problema. Problema koji sam nazvao „februarski pušački problem u Mostaru“.

Nije ni čudo što dijaspora zaobilazi Mostar u mjesecu kad grad na Neretvi, doduše svake godine sve stidljivije - obilježava dan pobjede nad fašizmom. Februar je sušta suprotnost julu, kad laici imaju osjećaj da mostarski prijeratni duh nikad nije ni nestao. Taj osjećaj traje mjesec i po, da bi se potom sve vratilo u svoje uobičajene monotone tokove. Kulminacija monotonije i depresije se dešava u dosadnom februaru. Mjesecu idealnom za ostaviti cigare.

Niču novi tržni centri. Ko zna, možda se depresija najlakše liječi kupovinom, pa je to uzrok urbanističkog sakaćenja Mostara. Možda, ali sumnjam u to. Taj recept prolazi na zapadu, gdje se jednoličnost radnog dijela sedmice liječi vikend šopinzima u velikim tržnim centrima. Što zaradiš radnim danima, potrošiš vikendom. Logika je jasna - vikendom vratiš državi sve one pare koje si od nje zaradio tokom radnih dana.

I pak, izvinite svi vajni psiholozi, sociolozi, ekonomi, tajkuni i menadžeri, koji mislite da zapadni model jednostavno možete preslikati ovde. Obzirom na nivo plata i primanja, prosječan stanovnik ovog grada (države, a vala i regiona) vikendom može jedino u šoping do najlbiže piljare. Ukoliko pažljivo bira prehrambene namirnice i sredstva za higijenu, ostaće mu i za novine, mada mu to nije potrebno.

Mala je čaršija mostarska. Par važnijih tema se ionako prepričavaju po kafanama i bircuzima, pa ćete tamo ionako, htjeli ne htjeli, saznati sve. Doduše, ljepše je i dati marku za kafu, nego za žutu štampu. A, sudeći po količini spektakularnih laži koje serviraju kako bi poboljšali prodaju, predlažem da se više ne zovu žuta nego rumena štampa. Bar bi meni na njihovom mjestu, od tolikih silnih laži, zarumenjeli obrazi od stida. A i u tim spektakularnim lažima je toliko, da izvinete - proseravanja, da bi, možda, najumjesnije bilo zvati ih „septa-kularne laži“.

To vam je februar u Mostaru, drage moje i dragi moji.

Ali, kao što ste kao djeca voljeli svog oca i kad vam kupi omiljenu igračku, a i onda kad vam zvizne šamarčinu zbog toga što ste uveče zakasnili kući iz provoda, tako se i Mostar voli jednako u julu i u februaru. Ako ništa, makar zbog onog ciganluka „hoćemo vani večeras / hoću govno, nisam mahnit“. Bar ga ja jednako volim, iako me ne fascinira jednako u ovom mjesecu mačjeg parenja, kao po onom ćelopeku ljeti.

A vi?

Požurite da se vratite domu svom, iako ste već dobrano zakasnili. Možda vam mostarske ulice zviznu šamar zbog kašnjenja, ali i kad vam obraz zabridi, znate da je to iz ljubavi. Proći će i taj šamar ko dlanom o dlan, a čak i ove hladne mostarske ulice su, ipak, topliji dom od sivih fasada kuća nekih drugih gradova.

Dom ne mora biti tamo gdje je kuća.

A naš dom čeka na sve nas, kao roditelj kad se vraćate kasno iz grada...