Dvije priče, cernička i mejdanska

Par februarskih poruka od mostarske raje rasute po svijetu, kao rakova djeca, što bi rekao naš silni Roko Markovina, podsjetiše me na dvije priče, jednu cerničku i jednu mejdansku.

Priča prva, Cernička

U Cernici sam imao bliske rođake, sa očeve strane Drače, a sa majkine Kapiće. Istu priču sam čuo iz više izvora, a na moju žalost, nikad nisam imao priliku da provjeravam detalje.

U davno doba prije Drugog svjetskog rata, u Cernici je bila samo jedna pravoslavna familija Janjić. Većina mlađe muslimanske djece je išla u mejtef, pa bi Mile Janjić često bio jedino dijete na ulici.

Jednog dana, zakuca neko na vrata mejtefa. Hodža otvori vrata, a pred vratima stoji mali Mile Janjić sa majkom. Milina majka se obrati hodži: “Efendija, moj Mile je jedino dijete na ulici. Pa, evo uzmi i njega nek' i on uči što druga djeca u mahali uče, bolje nego da ostane sam na ulici!“

Pomalo začuđeni hodža, ipak, prihvati prijedlog i tako je Mile dolazio u mejtef sa ostalom djecom. Mile je imao izuzetno lijep glas, pa kad u mejtef dođe inspekcija, hodža bi često prozvao: „Hajde Mile, pokaži im kako se uči ezan“.

Otišli su Janjići iz Cernice, a ostade lijepa priča i ne bi valjalo da se zaboravi.

Ne znam da li je Mile kasnije zaboravio učiti ezan i ono što je slušao u mejtefu. Ali, znam da je decenijama pjevao o ljubavi. O ljubavi je slušao od svoje majke, a takođe i od ljudi iz svoje Cernice.

Pitam se, da li bi sada neko od ono malo pravoslavnih porodica u Mostaru postupilo kao Milina majka. A, takođe, razmišljam da li bi neki današnji hodža prihvatio malog Milu u mejtef. Teško.

Znam jedino da oni što su ovu priču prepričavali, nisu mrzili. Smatrali su da je i ona sastavni dio života u mostarskim mahalama.

Priča druga, Mejdanska

Bila jedna grupa mejdanske raje, koja je rasla zajedno. Imena im bila razna, a ja ću nabrojati samo neka; Hasan Kevelj, Šaćir – Šari Čelebić, Mišo Bosnić, Zlatko - Braco Hrvić, Haris Frlj itd. Kupali se zajedno na Neretvi, pili kafu i igrali tavle u fronti i u Brodara. Slavili su zajedno, i vjenčanja, i dječje rođendane i sve što se ikad moglo slaviti. Preseljavali su u druge dijelove grada, ali su se uvijek vraćali Mejdanu.

A onda dođe rat. Maltretirali Mišu Bosnića oni što o ljudima sude samo po imenu, a on opet, umjesto u Beograd, ode prvo u Split (kao naš Mišo Marić), pa odatle u London. Hasan sa porodicom ode u izbjeglištvo u Norvešku. Daleko od Mostara, umro je Hasan. Ja kažem, na stranu medicina, umro je od tuge za najljepšim gradom i svojim Mejdanom. U Mostaru je umro Braco Hrvić.

Rasla je Hasanova kćerka Aida i završila studij u Norveškoj. Spremala se za promociju, pa u jednom momentu kaže svojoj majci: „Mama, kad već tate nema među nama, šta misliš da li bi čika Mišo došao iz Londona da bude na mojoj promociji?“

Mišo nije baš uvijek ljubitelj putovanja, ali kad mu je supruga Vida prenijela poruku, nije bilo puno razmišljanja. Kupiše Mišo i Vida avionske karte i odoše na promociju. Ne vidjeh još slike iz Norveške, ali znam da je bilo lijepo. Znam da je Hasanova Aida zadovoljna, a siguran sam da bi bio i Hasan da je živ.

Ne znam da li ima nekih novih grupa na Mejdanu, kao što je bila ova. Ali, znam da su ondašnja prijateljstva iz mahale izdržala čak i kad su ljudi silom rata razbacani na sve strane ove jadne planete.

I nije uvijek važno koliko u nekoj priči iz mahale može biti i pretjerivanja, mnogo je važnije da poruka priče govori o našim sličnostima a ne razlikama, o zajedničkom životu, a ne mržnji.