S onu stranu kolektiviteta

Rečenica koja odriče pravo na individualizam, na izdvajanje iz kolektiva, na bilo kakvu dihotomiju mišljenja i pripadanja. U sudaru sa urbisom u cjelini i društvom grada koji je, po prirodi stvari, mjesto susreta i razmjene, kako ekonomske, tako i intelektualne, a u konačnici i emocionalne, ta filozofija naprosto poludi. Nevjerojatna je tolika želja da se ukorijeni tamo gdje naprosto ne spada.

Ljepota gradova leži u činjenici da svi oni imaju neki svoj tajni kod, kojeg nije lako razumjeti. Svatko u njima nalazi neki svoj krug ljudi, neka mjesta na kojima se ugodno osjeća. I svaki grad sačinjen je od tisuća malih svjetova, oblikovanih u interakcijama i susretima ljudi, koji su s pubertetom iskoračili iz svoga kvarta u središte grada ili su pak došli u grad u potrazi sa boljim životom. Sve ovo čovjeku s iole razuma u glavi s procesom odrastanja postaje samorazumljivo.

No, nismo svi isti. Priličan je broj onih koji ne razumiju otvorenost grada. Previše im je komplicirana i neobjašnjiva, kao današnji svijet u globalu. To, međutim, i ne bi bio toliki problem kada to nerazumijevanje ne bi izazivalo onu klasičnu reakciju neprilagođenih ljudi, koju je najlakše objasniti maksimom, što ne razumiješ, uništi. Bit će jedan problem manje.
U Mostaru tako sve manje razumiju što su to javni prostori, što je to zajednički interes, čemu služe zakoni. Zašto su se ljudi uopće nekad davno organizirali u gradsku zajednicu i stvorili zajedničke sadržaje. Previše pitanja o kojima se mora mislit. I na kraju, ono najvažnije. Svijest o tome da tvoja sloboda ne smije zadirati u nečiju drugu slobodu.

O svemu sam ovome mislio kad sam neki dan na zgradi Ekonomske škole na Aveniji uočio sugestivni grafit: „Josipoviću umri!“, pri čemu je slovo u bilo primjereno okićeno. Kakav Kantov kategorički imperativ u usporedbi sa ovim dubinski promišljenim izrazom očaja koje provaljuje iz kolektiviteta.

Takvo morbidno obrušavanje na čovjeka, koji nije dao niti jednu isključivu izjavu, koji se cijelo vrijeme trudi zastupati sve hrvatske građane i koji je, što je još važnije, kao prvi sdp-ov kandidat uopće došao u Mostar, pri čemu je ujedno bio i prvi od svih pristiglih kandidata, doista fascinira.

Što to leži u tom, pretpostavljam mladom umu, kolika količina frustracije i mržnje, zbog banalne činjenice da su ljudi koji drukčije misle glasali za svog kandidata. Nigdje bratstva među ljudima, nigdje kršćanskog poštivanja svake individue kao božjeg stvorenja, nigdje samilosti, nigdje uvažavanja drugih i drukčijih.

Nigdje autorefleksije, nigdje svijesti o posljedicama, nigdje komunalne službe, nigdje ravnatelja škole da to obriše, nigdje građanske svijesti, nigdje ničega, čak ni trave nema ispod tog zida.

Niđe veze!