Prva priča sa Carine

Kad se čovjek misli s kojeg kraja da počne, onda mu se logično nametne najprostije rješenje, da počne od kuće koju je godinama, svaki dan, prvu vidio. Kad pogleda kroz prozor ili iziđe na ulicu iz svoje rodne kuće, pisac ovih redova bi uvijek prvo vidio preko ulice kuću porodice Ševa. Ako mu pogled skrene samo malo u desno, onda vidi kuću Muje i drugih Kahrimanovića , a to je onda opet cijela serija priča.

Može li se pisati o prošlosti, a da se ne piše o ratu i ružnim stvarima, koje uz to idu ? Davno rekoh sam sebi, ako dotaknem ružne stvari, onda to mora biti samo toliko da jače istaknu ono što je bilo dobro u zlu dobu. Možda je to djelovalo i na podsvijest, pa zato nikad nisam sanjao ratom razoreni Mostar. U snu šetam beskprijekorno čistim ulicama, zalazim u avlije pune cvijeća, i hodam samo nama znanim stazama pored, kao suza bistre, modro-zelene Neretve.

U Ševinoj kući još uvijek živi Devleta – Dela. Zovnem je telefonom iz daleke Kanade, poteče rijeka uspomena. Kad smo bili djeca, sačekivali smo i virili iza vrata kad će Dela doći s posla. Pitali se hoće li biti jako umorna, a gledali u nebo ima li oblaka. To su bili uslovi da nas roditelji puste da idemo na kupanje na Neretvu.Ubjeđivali smo sami sebe da će biti vedro i da mora Dela doći po nas. Nije Dela samo djeci donosila radost. Cijelog svog života pomagala je stare, siromašne i bolesne. Pitam je kome sada nosi tek ispečene frkove bureka kad nema stare Alke na Luci. A Dela se smije i kaže da je slaba i da nema više snage.

Malo dalje, na dnu ulice stanovala je medicinska sestra Anka Lovrić. Decenijama je Anka služila mostarsku medicinu, a uvijek bila spremna da priskoči svima u mahali. I djeca se manje bojala kad Anka daje injekciju. Došao rat, nadam se da je baš posljednji, a Anka nije htjela nikud da ide. Uzela Dela Anku kod sebe, pazila je i njegovala kao člana porodice. Blokada sa istoka, i blokada sa zapada, a kao rezultat na Carini zavlada stravična glad. O granatama ne govorim, nisu za ovu priču. Dijelila Dela sa Ankom zadnje mrvice koje je imala. U staroj Kazazića kući, ima velika bašća iza kuće, koja se ne vidi sa ulice. Muž od moje rodice, vrijedno obrađivao tu bašću, pa je po nekad pozivao Delu i Anku da pojedu nešto od povrća ili voća. Pitala bi Anka Delu kao što djeca pitaju , hoće li ih opet Haso pozvati na razljevaču.

U teškim ratnim uslovima, kopnila Anka brzo. Poručivala Dela Ankinim rođacima, ali pomoći nije bilo. Onda se urgiralo i preko našeg prijatelja Smaje Klarića, da se Anka nekako prebaci u bolnicu na drugoj strani. I konačno, kad je dogovoren transport sa Unproforom, oprašta se Dela sa Ankom, jedan momak joj prebacuje što "štiti one što ubijaju". A Dela se ljutito okrene i kaže: "Ti sigurno ne znaš ko je Anka i ušuti, jer, ako te ona čuje, ja ću te zadaviti!"

Umrla je Anka nekon nakon par mjeseci, ali je makar umrla u drugačijim uslovima od onih koje je ostavila na svojoj Carini.

Ova bi carinska priča mogla imati i sasvim drugačiji početak, koji seže daleko u onaj prethodni rat.

Izgubila je Dela u onom ratu sestru i brata. Bila u štali kod Ševa partizanska štamparija, i dolazili ljudi iz mahale po mlijeko, čuli su mašinu, ali niko nije ni pomislio da oda. Odštampani se ltci raznosili po gradu, najčešće sakriveni pod ženskom feredžom. Postala Delina sestra Fatima sumnjiva, veza kompromitovana, kako se to onda govorilo. Skrivala se jedno vrijeme kod Kazazića, a onda otišla u partizane. U mojoj familiji se uglavnom nisu rukovodili ideologijom, nego običnom ljudskom da za dobar komšiluk i prijateljstvo nekad valja rizikovati i vlastiti život. U nezaštićenu bolnicu, negdje blizu Boračkog jezera su upali četnici i zaklali Fatimu i još jednu medicinsku sestru Hrvaticu, koja se prezivala Oneščuk. Ime joj ne znam.

Delin brat Omer radio na željeznici. Kažu da je na nečijoj sahrani govorio da je ružno što se odvode mostarski Srbi. Ustaše ga pokupile sa radnog mjesta. Kad su ga hapsili rekoše mu : “Završićeš jednako kao i oni koje braniš” Omer je bačen u jamu negdje kod Širokog Brijega. I pored svega Dela nije sudila o ljudima po imenu ili naciji, a pogotovo nije mrzila.

Svaka vojska kad uđe u grad jednima donese slobodu, a drugima smrt. Dok se ne uspostavi kakva takva civilna vlast, vojska presuđuje. Ubili su oslobodioci jedan broj obrazovanih ljudi, koji nisu bili krivi. Osveta je uvijek slijepa. A osvetnici kad ne mogu dostići prave krivce, obično osvetu usmjere na one koji su im blizu – takvi su, pak, najčešće nevini. Nikad niko nije istraživao objektivno, koliko su ovakvih ubistava počinili oni koji su pred kraj rata promijenili stranu i uniformu.

Pretraživale se tada mahale i prvenstveno hrvatske kuće. Tako su jedan dan pretraživali kuće na Carini. Neko rekao Delinom ocu kako su ušli u kuću pokojne Ljube Ćuk. Razljutio se stari hadžija Ševa i uletio tamo vičući : “Šta radite ovdje ? Znala je Ljuba za štampariju u našoj kući. Da je ikad rekla jednu riječ, danas niko od naše familije ne bi dočekao oslobođenje. Izlazite svi van!".

Kaže Dela da je umorna. A znam da nije još uvijek umorna ni od godina, ni od vlastitih dobrotvornih akcija. Umorna je od kafića, koji se nalazi u prizemlju njene kuće. Iz kafića trešti muzika po cijelu noć, a njena soba tačno iznad izvora buke.

Nije samo Dela bihuzur, nego je bihuzur cijela mahala. Istini za volju mijenjali se vlasnici kafića, ali buka uvijek bila ista. Nije uspjevala Dela da riješi problem kafića ni u bivšoj ni u sadašnjoj državi. A u kafiću se ne krši samo zakon o javnom redu i miru, nego i još po neki. Zna to i policija, koju često zovu. Tamo gdje postoji država, za kršenje zakona, najčešće slijedi kazna. U Mostaru to još nije slučaj. Deli ostaje da se nada da će joj, za njenog života, neko omogućiti da mirno spava u vlastitoj kući.

Za kraj ove priče, treba reći da je Carina položila ispit i u onom i u ovom ratu - ispit ljudskosti i tako sačuvala dušu. Sve su ondašnje mostarske mahale bile nedvojbeno antifašističke. Treba se nadati da će doći dan kad će neke nove generacije, kao i u nekim evropskim zemljama, pitati kako je ovo sve bilo moguće.

Moja generacija se samo nada da neće biti zaboravljeno kako smo mi živjeli. Da li će iz toga neko uspjeti da izvuče pouku, ostaje da se vidi.