Maršal, „nepostojeća ruka“ i BiH

Eksplozija poduzetništva - otpočeta s ekonomskom reformom iz 1965., koja je uhvatila maha najviše među Hrvatima, jer su otvorene granice, koje su značile slobodan odlazak u Njemačku, Austriju, Švicarsku i druge zemlje, te povratak iz tih zemalja s izvjesnim kapitalom za otvaranje obiteljskog businessa, te dolazak turista iz tih zemalja – je zaustavljena. Došlo je do implozije nacionalizma. Hrvatski je maspok s kraja 1960.tih, utemeljen na nezadovoljstvu sputanih ljudi, imao fatalnu posljedicu: doveo je do toga da su ustavne promjene zamijenile monocentrični etatizam policentričnim etatizmom. Dva naftna šoka iz prve polovice 1970.tih su se podudarila s time. Budući da političari nisu obuzdali potrošnju, nije bilo druge nego financirati je ino kreditima. Početkom 1970.tih. Jugoslavija nije bila kreditno zadužena, a krajem 1970.tih je bila do guše u kreditima i u bankrotu, iz kojega se nije uspjela izvući. Srpski maspok s kraja 1980.tih je krvavo dokrajčio ekonomsku lešinu.

Pri razmatranju ekonomskog glavinjanja Jugoslavije - koja se nikada nije udaljila od komandne ekonomije, što je utemeljeno na onom „rusofilstvu“ - treba, prije svega, podsjetiti da ni Marx ni njegovi sljedbenici nisu dali teoriju socijalističke ekonomije.

Prvu teoriju socijalističke ekonomije je dao Enrico Barone, koji nije imao simpatija prema komunizmu i koji nije vjerovao da središnja planska agencija može osigurati veću ekonomsku efikasnost od tržišne ekonomije. U „Il Ministro della produzione nello stato collectivista“ (1908.) utvrdio je logičku mogućnost postojanja socijalističke ekonomije. Po ugledu na L. Walrasa (kojega je ubijedio da uključi proizvodne tehnike i teoriju granične produktivnosti u svoj sustav), razvio je sustav jednadžaba utemeljenih na cijenama u sjeni kojima je utvrdio ravnotežu u uvjetima socijalističke ekonomije. Problem razdvojenost tijekova proizvodnje i raspodjele riješio je uvođenjem središnje državne agencije, koja vrši raspodjelu pojedincima temeljem posebne obračunske jedinice.

Tijekom 1920.tih i 193.0tih vodila se Velika debata o Baroneovoj teoriji komunističke ekonomije. Ludwig von Mises je tvrdio da je socijalističko rješenje logički neodrživo. Ako nema slobodnog tržišta, nema cjenovnog mehanizma ni ekonomskih kalkulacija. Središnji planeri mogu vršiti raspodjelu, no radi nedostatka profitnog motiva i tržišta kapitala, ne mogu organizirati proizvodnju.

Fred Manville Taylor je utemeljio načela tržišnog socijalizma. Izložio uvjete u kojima socijalistička ekonomija može postići efikasnu alokaciju resursa, kao što to može ekonomija privatnih poduzeća. Država daje plaće građanima, koji ih koriste za kupovinu roba i usluga državnih poduzeća. Država također utvrđuje cijene jednake najmanjim troškovima kako bi naknadila troškove faktora proizvodnje, pri čemu cijene utvrđuje metodom pokušaja i greške i tako uravnotežava tržište.
Oskar Lange je smatrao da je komunističko rješenje praktički izvodljivo i korisno. Usavršavao je Baroneov model i došao do spoznaje da središnja planska agencija mora imati tri funkcije: određivati stopu investicija (ali ne i njihovu namjenu), što osigurava postizanje željene stope rasta, utvrđivati okvirni plan proizvodnje javnih dobara i određivati cijene svih inputa i outputa. Lange je smatrao da se tržište može simulirati, no naposljetku je priznao da tržište treba djelovati kod dobara kod kojih postoji savršena konkurencija.

Friedrich August von Hayek je dopuštao logičku, ali ne i praktičku mogućnost postojanja socijalističkog rješenja. Smatrao je da bi planiranje, kakvo je zamišljao Lange, dovelo do instrumentalizacije čovjeka. Budući da se u plan ne mogu uključiti preferencije i odbojnosti, vlasti bi pojedince iskorištavale za postizanje tako apstraktnih ciljeva kao što su „društveno blagostanje“ ili „dobrobit zajednice“.

Povijest nije podržala Marxovo gledište o besklasnom društvu. Pokazala je da se nejednakosti koje proizvodi tržišni sustav zamjenjuju nejednakostima koje proizvodi politički sustav. U tržišnoj ekonomiji, pojedinci se bogate, jer su sposobni: nude robu i usluge koje drugi žele kupiti. U socijalističkoj ekonomiji, ljudi se bogate što su podobni: nude usluge koje želi politička elita.

Povijest je pokazala da socijalistička ekonomija može biti uspješna kraće vrijeme, dok se ne razvije ekonomija s brojnim kupcima i prodavačima. Planeri i računala ne mogu izračunati svo te mnoštvo transakcije. Stoga se nužno uvodi tržište. Ono to obavlja bolje i jeftinije.

Prokletstvo zajedničkih resursa se može ilustrirati primjerima. Svi napasaju stoku na zajedničkom pašnjaku ili love ribu u zajedničkom ribnjaku. Država ne regulira napasanje ili ulov – naposljetku svi i sve propada. To se desilo bivšoj Jugoslaviji.

Ekonomija je postala složena, zapala u probleme, pa je 1961. oprobana mini reforma, a 1965. opsežna reforma. No, onaj ko je volio sovjetski model, nije mogao razumjeti povijesne ekonomske silnice. Maršal je imao zvjezdane političke trenutke kad se suprostavljao fašizmu i staljinizmu, te zvjezdane ekonomske trenutke kad je uvodio tržišni socijalizam. Te 1965. nije bilo bilo drugoga puta do uvesti tržište, jer ekonomska povijest poznaje samo tri mehanizma koordinacije proizvođača i potrošača: tradicija, komanda i tržište. Kad se iscrpe potencijali komande, nema druge nego razvijati tržište. Tradicija, koja je nazastupljenija u ljudskoj povijesti, trajući milenijima, poslana je u povijest s izumom parnog stroja, transportnom i industrijskom revolucijom, koji su učvrstili tržište kao glavni mehanizam koordinacije.

Iz ovoga se može izvući lekcija za aktualnu BiH.

Dilema vidljiva ruka (država) ili nevidljiva ruka (tržište) je kontraproduktivna. Tijekom posljednja dva stoljeća, postalo je jasno da tržište ima slabosti: nesavršenost konkurencije, nužna proizvodnja obveznih javnih dobara, štetni eksterni efekti, nepotpuna tržišta, nesavršene informacije i neuposlenost. Dakle, vidljiva ruka djeluje i u najrazvijenijim zemljama svijeta, pa treba djelovati i u BiH. No, problem BiH je što uopće nema ruke.

Defektna država ometa organsku, samoniklu izgradnju tržišta. Suština je u tome da BiH karakterizira „nepostojeća ruka“ tj. nema ni tržišta ni države. Poslovni ljudi BiH trebaju kao trgovac Gournay, koji je na pitanje Colberta, ministra financija Luja 14. „Que faut-il faire pour vous aider?“ (Kako da vam se se pomogne?), odogovoriti „laissez nous faire“ (pustite nas), izrekom koja će postati slogan nadolazećeg doba, koje je promoviralo „nevidljivu ruku“ sve do Velike ekonomske krize i Drugog svjetskog rata, koji su promovirali „vidljivu ruku“.

Dakle, treba, prije svega, pustiti da „nepostojeća ruka“ postane „nevidljiva ruka“.

Ako pri tom bude velikih kriza – tada i samo tada – popraviti stvari „vidljivom rukom“, jer nema tko drugi.