Tragedija srpske (i balkanske) komedije

Pozdrav iz Srbije, zemlje u kojom sam na „permanentno privremenom radu“ (koliko god to zvučalo kao oksimoron). Pozdrav iz bivše zemlje jednog Čkalje. Mije Aleksića, Pavla Vujisića, Zorana Radmilovića, Danila- Bate Stojkovića. Ne smijem dalje da nabrajam, jer se plašim da ću zaboraviti nekoga. Postoji li među vama iko ko ne zna barem jednu repliku iz „Maratonaca“, „Ko to tamo peva“, „Balkanskog špijuna“, „Radovana trećeg“ ili „Kamiondžija“?!

Nekako, Srbi (Srbijanci) su oduvijek bili majstori satire. To se ne može opovrgnuti. Problem je što su Branislav Nušić (ili Akibijad Nuša, ako ćemo da gledamo u „sitna crevca“, kako se to kaže) i Radoje Domanović, još prije stotinjak godina, udarili temelje srpske satire, koja je tada bila u punom procvatu. Podsjetiću: „Ošišani jež“ je najstariji ilustrovani list u ovom dijelu Evrope. Podatak za ponos.

Kako rekoh, Srbija je uvijek bila plodno tlo za satiričnu komediju. Od Nušića i Domanovića naovamo. Avaj, današnjoj Srbiji je neophodan jedan Nušić, koji bi današnju srspku pseudosatiru izvrgao satiričnom ruglu. Tek to bi bila puna pobjeda: odraz iskrivljenog ogledala prikazati u drugom iskrivljenom ogledalu - satira današnje satire.

Novog Nušića nema ni na pomolu. Srbima je ostalo da se smiju neduhovitim repetitivnim serijama Siniše Pavića, koji od „Tesne kože“, „Diplomaca“, „Pozorišta u kući“, „Vrućeg vetra“, preko „Boljeg života“ do „Porodičnog blaga“, „Stižu dolari“ i „Bele lađe“ nemilosrdno arči dva stereotipa. Naime, u svakoj seriji koju dotični potpisuje, postoje jedan ili više seljaka sa juga Srbije i postoji neko porodično nasljedstvo ili torba puna para, koja se odnekud pojavljuje. Aman, mili Siniša, dokle više? Do „Boljeg života“ je to funkcionisalo vrlo dobro, na momente i odlično, a nakon te serije, počinje sunovrat ovog scenariste. Ko zna, da li je slučajnost što je sunovrat počeo zajedno sa decenijom, koju je na ovim prostorima pojeo kalašnjikov?!

Elem, današnjim Srbima u ponudi „domaćeg programa“ je ostalo samo da se kesere na stupidna prepričavanja viceva u tv seriji „Kursadžije“, koja je, po svom scenariju, uvreda za bilo čiji koeficijent inteligencije, koji je veći od sobne temperature. A kursadžije i jesu nastale na zgarištu Pavićevih scenarističkih ideala.

Ni sa ostalim dijelom bivše Jugoslavije situacija nije mnogo bolja. Budimo realni (što kaže Kaza) - današnja dva najpopularnija sitcoma u sferi komedije su „Bitanga i princeza“ i „Lud, zbunjen, normalan“. Koliko god da se ponekad od srca nasmijem pojedinim forama, ipak je to miljama daleko od kvaliteta na koje sam se, izgleda, kao dijete navikao. Jedina svijetla tačka ex-Yu komedije je crnogorska ekipa „Books of knjige“, koji su, u nekom smislu, prirodni nastavljači inteligentnog humora Monti Pajtonovaca, a koje je na ovim prostorima najbolje odslikavala svima nam znana i draga „Top lista nadrealista“. Ne treba zaboraviti ni pokušaj „Gitak tv“, simpatične ekipe iz Hrvatske. Sve ovo možete pronaći na youtube. Nažalost, pošto je inteligentni humor, humor koji traži poznavanje opšte kulture, faktički protjeran sa mainstream medija (tv kanala i novina, radio rijetko ko danas sluša), prinuđeni smo ga tražiti sami po youtube klipovima i specijalizovanim sajtovima.

Zaključak?

Sam se nameće.

Balkanska komedija u posljednjih 20 godina je neka vrsta Boga.

Svi mi imamo svoje argumente da ona postoji ili ne postoji, ali je, kao i Boga - niko nije vidio.