Mostarac na vrhu Kilimandžara

Da Mostaraca ima svugdje, to je već odavno poznato, a kuda nas još sve može dospjeti, možemo se samo iznenaditi.

Nije nam nepoznat ni gornji ni donji šaraf na zemljinom globusu, ni daleka Australija ni brdovita Kanada, ni čudesna Kina. Posebno nam čini zadovoljstvo kad čujemo da je neko od naših uspio, tamo negdje u bijelom svijetu, otpuhan vjetrom sudbine početkom devedesetih.

Za sve mlade Mostarce taj put je bio, savlađivanje stranih jezika, nastavak školovanja, a za najupornije i najvrijednije, završetak studija na najpoznatijim svjetskim univerzitetima.

Sličnu sudbinu imao je Mostarac dr. Damir Obad. Po imenu i prezimenu, odmah će ga se sjetiti raja iz Desete osnovne škole i iz Džudo kluba Mostar. Početkom rata, otišao je iz Mostara, put daleke Danske na sjeveru. Gimnazija, pa studij medicine. Sve u roku, sve sa najboljim ocjenama. Danas radi kao ljekar specijalista na najpoznatijim danskim klinikama.

Damir srećom nije jedini. Naša omladina znala je iskoristiti pružene joj mogućnosti.
Međutim, do Damira nas je ovom prilikom odvelo nešto drugo. Njegova ljubav prema planini. Njegov hobi postao je, osvajanje planinskih vrhova svijeta.

„Odvojim godišnje desetak dana od godišnjeg odmora, odvojim se od posla i svakodnevne trke i zaprašim sa svojom ekipom put planinskih visina, širom svijeta“, priča nam Damir.

Prošle godine osvojili su slovenački Triglav. Ove godine u januaru došao je na red krov Afrike – Kilimandžaro.

„Nije to ono što ljudi misle u prvi mah, ledeni glečeri, konopi, litice, alpinizam. Ovo je jednostavmno planinarenje, hodanje. To je kod mene više onako, amaterski. Popeti se na vrh Kilimandžara je testiranje samog sebe, proba vlastitih mogućnosti u uslovima razrijeđenog zraka, i ekstremne hladnoće, a to mene posebno interesuje s mog stručnog medicinskog stanovišta. Čovjek će najbolje znati kako razrijeđen zrak djeluje na ljudski organizam, ako to sam isproba. Najviši vrh Kilimandžara je Uhuru peak, visok 5895 metara, i, iako se nalazi u sred Afrike, čitave godine je pokriven snijegom i ledom. Uspon počinje iz podnožja planine iz mjesta Moshi u Tanzaniji i raspređen je na šest tura u šest dana, u kojima se pješači po pet do osam sati dnevno. Noćiva se pod šatorima, a čitavo vrijeme sa nama su bili domaći ljudi, dobro obučeni vodiči, koji poznaju sve ćudi ove planine. Neopisiv je to osjećaj kad znaš da se nalaziš na najvišoj tački toga dijela svijeta i da je još samo nebo iznad tebe“, kazuje Damir.

Upitao sam Damira šta mu je sljedeće u planu, očekujući da će mi reći: ili Andi ili Mont Blanc, ali smijući se reče:

„Imam još od djetinjstva neodoljivu želju da pješke odem na Forticu, tamo gdje je nekad pisalo: Tito volimo te!. Bože zdravlje, to ću učiniti već ljetos, kad dođem u Mostar. A ako nađem pogodno društvo, volio bih otići sa Ruišta na Bijele vode. Tamo još nisam bio, a vjerovali ili ne, o Bijelim Vodama i o ljepotama Prenja pričali su mi Danci planinari“.