Uzvišene prodike mlađahnog Vidovića

To, naravno, radi u najboljoj „mačekovskoj“ tradiciji, potmognutoj Tuđmanovom fascinacijom tzv. pomirbene ideje španjolskog fašističkog diktatora Franca, na način da je, s obzirom na okolnosti, primoran javno zastupati antifašizam, iako je iz svake njegove riječi jasno da bi najradije jasno rekao što zaista misli o toj temi.

Pa se tako Vidović, braneći neobranjivo, svrstava u cijeli niz suvremenih neofašističkih mislilaca, koji uporno stavljaju znak jednakosti između perjanica ustaškog pokreta i Josipa Broza Tita, pri čemu mu spominjanje ovih prvih isključivo služi za blaćenje partizanskog pokreta.

Provjerimo neke osnovne činjenice. Vjerujem, naime, da ne postoji nitko s iole humanizma u sebi, tko neće osuditi nedvojbene zločine koji su se dogodili od strane partizanskih snaga prema ratnim zarobljenicima, kao i činjenicu da je u socijalističkoj Jugoslaviji bilo ljudi koji su, samo zbog vlastitih stavova, završavali u zatvoru i bili šikanirani. No ti događaji, koji su u konačnici umnogome utjecali i na raspad bivšeg sustava, jednostavno ne mogu biti nikakav putokaz za stavljanje znaka jednakosti između ustaških ministara i antifašističkih boraca.

Jer, ako Vidović doista misli da može povlačiti znak jednakosti između visokih uglednika režima, koji je osnivao koncentracijske logore smrti za ljude druge vjere i nacije, koji je bio zasnovan na ideji etnički čiste države i tu ideju tako svesrdno provodio da se čak i njemački veleposlanik u Zagrebu Glaise von Horstenau žalio na brutalnosti hrvatskih vlasti svojoj vladi u Berlinu svjestan neodrživosti takvog stanja i primjerice uglednog hrvatskog intelekttualca Ivana Krndelja, koji je stradao u Kerestincu, onda to puno više govori o Vidovićevom moralnom profilu, nego o ičem drugom.

No, Vidovićev moralni lik je već stara vijest. To je onaj isti čovjek, koji je na listi jedne stranke ušao u Gradsko vijeće i putem nje je imenovan za predsjednika tog vijeća, da bi uskoro otkrio zabludu i prosvijetlio se ušavši u konkurentsku partiju, zahvaljujući čemu je, kojeg li iznenađenja, zadržao poziciju dopredsjednika vijeća.

O povijesti možemo svašta misliti, ali svaki spomen Vidovićevog imena uskoro će prekriti šum platana s Avenije, dok će imena Ivana Krndelja, Blagoja Parovića, Vladimira Nazora, Ante Zuanića, Adema Buća, Karla Batka i ostalih antifašista i intelektualaca zauvijek nešto značiti budućim naraštajima, uvaženi dopredsjedniče Gradskog vijeća!