Civilizacijski značaj Predraga Matvejevića

O sramoti navedene presude, činjenici da je sutkinja potpuno promašila temu, kao i činjenici koja se poruka time šalje hrvatskoj, a u krajnjoj liniji i bosanskohercegovačkoj javnosti, napisano je već dosta kvalitetnih tekstova, među kojima svakako treba izdvojiti članak Miljenka Jergovića u Jutarnjem listu. Stoga se ovdje ne bih zadržavao na toj presudi, već na samom Matvejevićevom članku, posebno u svjetlu predstojećih izbora i nikad zamrle priče o ugroženosti nacionalnih prava i sličnih tema.

Ljepota Matvejevićevog djelovanja, posebno njegovih tekstova ogleda se u činjenici sposobnosti sagledavanja problema iz pozicije „onih drugih“, pozicije manjine, obespravljenih zajednica, koje su u pravilu na meti moćnije sile. On ne podliježe stupidnom i tendencioznom imperativu zaslijepljenih nacionalista, koji svaku priču o zločinima počinjenim u njihovo ime, uvjetuju pričom o tome što su drugi radili nama. Kao da je to uopće upitno i kao da se o tome kontinuirano ne govori. No, ono što pojedinca razlikuje od čopora je upravo to što se on u stanju izdignuti iznad opće matrice i reći nešto što tako opasno vonja na nacionalnu izdaju, a obavezno podrazumijeva da se radi o goloj istini.

Ako već dvadeset godina slušamo o nacionalnom pitanju, identitetima, ovoj i onoj ugroženosti, nevoljko se uključujem u tu priču, u nadi da će barem netko shvatiti o čemu govorim. Moja pripadnost hrvatskom narodu i njegovoj kulturi ogleda se upravo u onome što neofašističko nasljeđe prezire iz dubine duše, nevjerojatno glupo se ponoseći „svojim“. U hrvatskom slučaju, to nužno uključuje slijepo držanje militantnog i od sadržaja ispražnjenog katolicizma, obavezne ženidbe isključivo unutar nacionalnog korpusa, odbijanje bilo kakvog miješanja sa ostalim narodima i upijanja njihovih kulturnih utjecaja te mitsko uvjerenje, karakteristično za sve nacionalizme, da smo samo mi ugroženi i uvijek u pravu, dok su svi protiv nas i to povezani s međunarodnim centrima moći. Trebaš, naravno, biti izrazito glup i cijepljen od kritičkog stava da u to povjeruješ, ali očito je višedesetljetan rad urodio plodom. Toliko je urodio plodom da su na nedavnoj, medijski razglašenoj debati o problemu hrvatskog kandidata za člana Predsjedništva Bih, održanoj u Kosači, svi sudionici, na čelu s nekim ljudima za koje pouzdano znam da imaju nešto u glavi, zaključili da se svi moramo uhvatiti jednog kandidata i glasati za njega.

Unaprijed se ispričavam zbog remećenja pastoralne nacionalne idile, ali kako, zaboga, nitko ne vidi da to nije ništa drugo nego čisti, izvorni fašizam. Zašto bismo, do vraga, svi glasali za istog čovjeka. Zašto bismo glasali za čovjeka, s čijim svjetonazorom nemamo apsolutno ništa. Zašto bi itko, tko razmišlja lijevo, a zamislite ima i takvih, glasao za desnog kandidata. I na kraju, zašto svi moramo misliti isto. Odgovor je vrlo jednostavan, a krije se u činjenici da skupina besprizornih lopova, organiziranih u kriminalnu organizaciju s tri slova uporno želi da svi budemo idioti i glasamo za njih, tako da nesmetano mogu nastaviti svoju pljačku.

Ja sam, pak, s druge strane u prvom redu ponosan na činjenicu da je hrvatska kultura najviše obogaćena odustajanjem od isprazne tradicionalne konzervativnosti. Da nema ništa ljepšeg od činjenice da je Dalmacija prožeta talijanskim kulturnim utjecajima, da je sjeverna Hrvatska prožeta srednjoeuropskom kulturom, te da su bosanskohercegovački Hrvati prožeti kulturnim utjecajima Orijenta. U toj višestoljetnoj interakciji, hrvatska inteligencija postala je idejni začetnik izvorno plemenite jugoslavenske ideje, od biskupa Strossmayera, preko Ivana Meštrovića do samog Predraga Matvejevića. Važnost Predraga Matvejevića leži upravo u činjenici da se javno ogradio od zločina počinjenih u njegovo ime nad njegovim gradom. Zahvaljujući, između ostalog, i njegovom djelovanju, nitko nema pravo reći da smo svi isti, jer nismo. Zahvaljujći, između ostalog ,Predragu Matvejeviću, ja se ne moram sramiti svoje nacionalne pripadnosti u rodnom gradu. I u konačnici, zahvaljujući njemu, znam da nismo svi isti i ne moramo glasati za istog čovjeka.

Moj osjećaj nacionalne ugroženosti znatno je drukčije formuliran. Ja se, naime, osjećam ugrožen činjenicom da je pravoslavna crkva još u ruševinama. Činjenicom da je prekrasna zgrada Nadbiskupskog ordinarijata na Balinovcu unakažena onim grozomornim aneksom, što isto vrijedi i za svjesno brisanje izvornog izgleda franjevačke crkve. Osjećam se, također, ugroženo i činjenicom da u Mostaru nema kina, da u gradu nema nijedne doista opskrbljene znanstvene knjižare. Da su kazališta misaona imenica i da u tom nesretnom gradu gotovo nitko ništa ne čita, ako je vjerovati podacima iz obiju gradskih knjižnica, koji govore o 1200 članova od 100.000 stanovnika. Ugrožen sam i činjenicom da grad grca u smeću, da se 15 godina od rata središte grada nije obnovilo i da komunalne službe niti ne pokušavaju zasaditi mjesta predviđena za travnjake. Da bespravnih komercijalnih objekata ima na svakom koraku i da korumpirani gradski dužnosnici legaliziraju ono što je i potpunom laiku očito nelegalno.

U takvoj situaciji, ne samo da neće ništa ostati od hrvatske kulture i identiteta, već neće ništa ostati od kulture uopće. Svi ćemo skladno biti obrisane memorije, neuki, nenačitani i nezainteresirani za društvenu stvarnost. Sretni pripadnici stada koji, ne zaboravite, moramo isto misliti i glasati za istog kandidata, dok nam opskurni likovi usmjeravaju život, otimajući sve na što naiđu.

Tragedija je tim veća što uopće ne sumnjam da će nakon dvadeset godina ništavila ogromna većina ljudi opet iznova glasati za iste ljude, koji su ih i doveli do sadašnjeg stanja, jer nikad nismo krivi „mi“, već oni drugi.

Zato mi treba Predrag Matvejević i ljudi poput njega, jer to je jedini način da znam da nisam sam.

Za neupućene, Matvejević je autor „Mediteranskog brevijara“, najprevođenije hrvatske knjige uopće.