(I)racionalna opijenost nacionalizmom

Prof. dr. Vjekoslav Domljan

Liječnici kažu da tri šalica kave dnevno čini dobro čovjeku. Ako je tako, prva popijena šalica čini zadovoljstvo, druga zadovoljstvo povećava i tako do pete šalice. Zadovoljstvo ostvareno četvrtom šalicom manje je od zadovoljstva ostvarenog petom šalicom. Zadovoljstvo od sedme šalice manje je od zadovoljstva od šeste šalice. I tako dalje, dok se ne dođe do točke kad pijenje kave više ne donosi nikakvo zadovoljstvo. Ekonomisti bi kazali da granično (dodano) zadovoljstvo pijenja kave raste do treće šalice, a potom se smanjuje.

No, za kavu treba platiti. Pripremanje druge kave košta manje od pripremanja prve kave, pripremanje treće košta manje od pripremanja druge itd. do točke poslije koje pripremanje dodatne kave košta dodatno više. Ekonomisti bi rekli da se granični (dodani) troškovi pripremanja kave prvo smanjuju, a onda, poslije izvjesnog broja kava, povećavaju.
Kad se dođe do točke koja označava izjednačavanje dodatnog zadovoljstvo popijenim kavama i dodatnih troškova pripremanja kave, kaže se da je čovjek postigao ravnotežu (točka A na slici). Za ravnotežu su bitne dvije stvari: zadovoljstvo i novac. Koliko para, toliko muzike, rekao bi narod.

Sad zamislimo situaciju (označena točkom K na slici). da u kuhinju uđe majstor. Majstorsko pripremanje kave dovodi do toga da se može imati veći broj kava bez porasta troškova (točka B na slici) ili da se postojeći broj kava pripremi uz manje troškova.
Pretpostavimo sad situaciju da je kuhinja privatizirana. Da su došle tri grupe ovlaštenih privatizera, donijele certifikate, podijelila kuhinju na troje i kazale „u dijelu kuhinje H mi pravimo kavu“, „u dijelu kuhinje B mi pravimo kahvu“ i „u dijelu kuhinje S mi pravimo kafu“. Ukupni troškovi pripremanja kave za društvo u cjelini će se povećati bez ikakve dvojbe. A zadovoljstvo pijenja kave će postojati u izvjesnoj mjeri (količina OK na slici). Poslije te mjere, kava (kafa, kahva) mora prisjesti građanima.

Troškovi pripremanja kave će se povećati, jer etno-kuhari rasipaju kavu, šećer, deterdžent i ostalo. Na dvostrukom se gubitku: em slabija kava, em više košta (na slici, pomjeranje od točke K ka točki K1). Pojavio se jaz - zbog većeg dodatnog troška priprave kave (točka C) i nižeg dodatnog zadovoljstva pijenja kave (točka D). Došlo je do smanjenja efikasnosti. Ono je prikazano na slici Harbergerovim trokutom ACD. Što su oni koji pripremaju kavu nesposobniji, smanjenje efikasnosti je veće. Smanjenje efikasnosti se u prvi mah neće osjetiti. No, kad se prekorači optimalna doza kave, neumitno hoće. Što se više pravi kava preko tog broja, ona postaje bljutavija – i sve više prazni novčanik.
Dignimo sad kuhinju na nacionalni nivo. U to ime, zamijenimo „zadovoljstvo pijenja kave” s „državni rashodi”, a „trošak pripreme kave” s „porezi”. Postaje razumljivo i neekonomistima da korist od državnih rashoda ima svoju granicu, kao što i prikupljanje poreza ima svoju granicu. Prelaskom tih granica, ostavaruje se dvostruka gorčina. Em nepotrebni dodatni državni rashodi, em nepotrebni dodatno oporezivanje.

Dodatna korist državnih rashoda raste do određene točke, jer su ljudi sretni što ih „njihovi“ poslužuju „njihovom“ kavom (kahvom, kafom) u „njihovoj“ kuhinji. No, onda se korist počinje smanjivati. Slično tome, kako se „naš“ porezni teret povećava, navodi se „naše“ ljude na pogrešno ponašanje, da ne rade, da ne investiraju i tsl. Stoga se kaže da se državni rashodi trebaju povećavati dok se dodatna korist od njih ne izjednači s dodatnim troškovima poreza za financiranje tih rashoda (točka A na slici).

Pretpostavimo da se državni rashodi i porezi u slabo upravljanoj kuhinji, kao što je bh. trodjelna kuhinja povećavaju (od točke K do točke K1). To dovodi do jaza imeđu viših dodatnih troškova oporezivanja (točka C) i nižih dodatnih koristi državnih rashoda (točka D). Pomjeranje troškova i koristi označava smanjenja efikasnosti. To ekonomisti nazivaju Harbergerovim trokutom (na slici ACD). Što je smanjenje efikasnosti veće, negativniji je utjecaj veličine države na efikasnost. Smanjenje efikasnosti se ne osjeća dok veličina države ne prekorači optimalnu veličinu. Ta točka je u slučaju BiH – prema ocjeni Svjetske banke - na trećini nacionalnog dohotka. Slično temperaturi tijela: kad pređe 37 stupnjeva, nešto nije u redu sa zdravljem tijela. Kad se temperatura tijela popne na 40 stupnjeva, stanje je alarmantno. Pošto državni rashodi u BiH iznose 50 % narodnog dohotka, jasno je da bh. građanima život ide na jetru i da ih ta muka dodatno košta.

Država u BiH pravi dvije velike greške. Prvu grešku država pravi oduzimajući građanima i privatnom sektoru više resursa nego što je optimalno, a drugu što ta sredstva troši neproduktivno. Takvo komandno djelovanje države guši tržište i privatnu ekonomiju. U Europi jedino Bjelorusija ima manju privatnu ekonomiju od BiH.

Arnold C. Harberger, u čiju čast je trokut dobio ime, kaže da, općenito gledano, postoji ograničen prostor za djelovanje države. Državna se u praksi nije u stanju, prema njemu, nikada ni približiti svom optimalnom djelovanju. Stoga se zalaže za jasno utvrđivanje granice djelovanju države. Kad se država miješa u raspodjelu, nastojeći „ispraviti“ djelovanje tržišta, mora postojati granica njenom miješanju. Prema Harbegeru, kad država uzima od kućanstava, treba (kroz poreze) uzimati srazmerno dohotku kućanstava, a kad dijeli ta sredstava, treba ih dijeliti srazmerno broju članova kućanstava. U listopadu 2010. znaće se jesu li građani svjesni da je država prešla granicu, tj. da sve manje daje i da sve više košta. Tada će se znati je li se prešla razdaljina OK, OK?