Politički jadi oko podsticaja maloj privredi u HNK!?

Mala privreda čini najvitalniji i najznačajniji segment jedinstvenog ekonomskog prostora regije Hercegovina. Od ukupnog broja uposlenih u Hercegovini, u sektoru MSP je uposleno od 65 do 70 posto. U regiji ima oko 20 000 malih poslovnih subjekata, oko 90 srednjih i 15 velikih. Struktura postojećeg MSP u Hercegovini, je uslužnog i trgovačkog karaktera, i ostatak od oko 5 posto je proizvodnog karaktera. Ova struktura MSP je nepovoljna, premalo je proizvodnih MSP, uvoz je veći od izvoza 5 puta, a stopa nezaposlenih procjenjuje se na oko 34 posto. (podaci preuzeti sa www.redah.ba).

Posljednjih mjeseci prošle (nacrt zakona) i nekoliko mjeseci tekuće godine (prijedlog zakona) su predstavljale period političke igranke ili tačnije prepucavanja članova vladajuće koalicije u HNK, kada je u pitanju zakon o podsticajima male privrede. Ništa čudno u svemu ne bi bilo da se prepucavanje vladajućih nije svodila isključivo na činjenicu da li u zakon treba fiksirati iznos poticajnog novca (procentualno od poreskih prihoda budžeta) ili ga ostaviti nedefinisanim (gdje je višegodišnja praksa pokazala, da u suštini znaći 0 KM).

Naravno, stvarni razlozi ove političke trakavice leže isključivo u nepovjerenju i (ne)razumjevanju političkih partnera, te gole istine kada je u pitanju višegodišnja praksa obavljanja vlasti trenutnih koalicionih partnera, koji ministarstva vide isključivo kao predizborni alat, gdje se (eventualni) fiksni iznos podsticajnog budžetskog novca, od strane drugih članova koalicije (u suštini) smatra političkom opasnošću i predizbornim novcem stranke koja u tom momentu „kontroliše“ nadležno ministarstvo privrede.

Na žalost, surova konstatacija, ali istinita, koja se vrlo lako može provjeriti komparativnom analizom usvojenih budžeta HNK. Dodatno, navedena trakavica ima za posljedicu, da je recesija pomela malu privredu u HNK jer je ionako „krhka“ bila prepuštena sama sebi, dok su se u drugim državama ministri smjenjivali i vlade visile o koncu kada je u pitanju podrška ekonomiji i programi izlaska iz krize.

Druga vrlo važna stvar, kada je u pitanju ovaj zakon, jeste politička nezrelost aktuelne vlasti, koja, u suštini, ne razlikuje ili ne želi da napravi razliku između budžetskog novca, koji (troškovno) servisira kantonalne nadležnosti obrazovanja, zdravstva, policije naspram investiranja istog, što je slučaj u ovom zakonu. Takođe, žalosno je da se budžet od strane vladajučih isključivo gleda kroz prizmu rashodovne strane (zbog kupovine socijalnog mira i što dužeg ostanka na vlasti i korištenja blagodati iste, bez obzira što su i oni svjesni dugoročne štete koju prave), umjesto da se posebna pažnja obrati prihodovnoj strani i subjektima koji je obezbjeđuju, gdje bi se uz odgovarajuće kratkoročne i dugoročne mjere mogao otvoriti prostor za povećanje porezne osnove u okviru realnog sektora.

Namjerno u okviru ove kolumne nisam ulazio u sferu detaljnog predstavljanja važnosti tj. krucijalne političke pažnje maloj privredi u EU (usvojene strategije, politike, programe itd) , ili zemljama u okruženju, jer je to više postalo i otrcano pisati.

Razlozi za stratešku važnost, kada su u pitanju podsticaji maloj privredi, jesu činjenica da ista doprinosi porastu zaposlenosti mnogo više nego velike firme, što može na duži rok osigurati veoma značajan udio svih zaposlenih. Takođe, MSP mogu da pomognu u restruktuiranju tako što apsorbuju suvišne radnike, te dodatno povećavaju konkurenciju na tržištu.

Pokušat ću, na kraju, da ne budem previše vulgaran, kolumnu završiti politički jadnom činjenicom, tj. da je na kraju zakon o poticajima male privrede u HNK usvojen bez fiksnog iznosa novca, što je na kraju devastiralo cijeli smisao zakona (koji proizilazi iz rijeći podsticaj u samom naslovu zakona) i pretvorilo ga u obični toalet papir bio samostalno printan ili kao dio službenih/narodnih novina, u kojima je objavljen.

Na kraju, završavam s čestitkama i velikim hvala svim onim malim privrednicima (koji nisu nastali ili žive kao dio organizovane političke hobotnice), koji u ovakvom okruženju, sami po sebi, uspijevaju raditi i preživjeti, te društveno odgovorno svima nama puniti budžet, s obzirom da se u većini slučajeva radi o nemogućoj misiji.