Budi se istok i zapad

Rijetko se ko usuđuje javno progovoriti, uprijeti prstom u krivce, a kamoli se organizovati u većem broju i tražiti sankcije za takva ponašanja. Mnogi se rukovode devizom: „šta ću ja sam uraditi“, „stići će me osveta“, što je i tačno, ali bez konkretne akcije nema ni pomaka naprijed.

A da se, ipak, nešto kreće i da se budi i istok i zapad, govore neka posljednja dešavanja u gradu na Neretvi.

U Centru II, zaposlenik iz Gradske uprave, bez saglasnosti potrebnog broja stanara, počeo je praviti mansardu, a u svojoj drskosti otišao je toliko daleko da je angažovao čak i jednu privatnu zaštitarsku agenciju da spriječi buntovne stanare da ga u tome zaustave. Intervenisala je čak i policija, a iz Gradske uprave je poručeno da je formirana Komisija, koja će ispititati cijeli slučaj i potom o tome upoznati javnost. Palo je u oči da se među gnjevnim građanima našla druga službenica Gradske uprave, koja nije mogla nijemo posmatrati kako se pred njenim očima radi nešto, za što ona smatra da je nezakonito. A dok se čeka da li će se to i desiti, po cijelom Mostaru su osvanuli leci, na kojima gnjevni stanari iz Centra II svoje sugrađene detaljno obavještavaju o cijelom slučaju, sa konkretnim navođenjem imena, umiješanih u ovaj slučaj, koji nije sam i koji je dobro raširen od Tekije, Avenije, Bulevara, Zgona...

Podsjećanja radi, u Zaliku, u ulici Muje Pašića 7D, prije pet godina, jedan samoproglašeni „biznismen“, prijeratni gologuzan, uz potpisanu saglasnost tri, od 22 stanara zgrade, srušio je postojeću mansardu i napravio duplo veći stan, unakazivši izgled zgrade, a za vrijeme izvođenja radova, stanari ispod njega pretrpjeli su i materijalnu štetu, koju su, na kraju, sami morali podmiriti. I tada su pojedini stanari išli i žalili se nadležnim u inspekciji, ali su dobijali odgovor da je sve čisto i po zakonu! I ni prstom nisu mrdnuli da dođu na lice mjesta i uvjere se da je sve protivzakonito, ali je očito da je neko i u ovom slučaju dobro „omastio brkove“.

U FK Velež godinama stanje je u stilu „vruće – hladno“. Klub svijetlih tradicija nikako da stane na zdrave noge, dovode se, nerijetko, igrači koji ne zaslužuju ni puno niži rang takmičenja ali i treneri. Slaba briga posvećuje se omladinskoj školi, koja je bila najbolja u bivšoj državi, i iz koje su iznjedreni brojni asovi, koji su igrali u najjačim evropskim klubovima. U rukovodstvu kluba, prije rata, bili su ljudi od imena i prezimena, istinski Veležovci, koji su svakodnevno bili u prostorijama kluba na stadionu pod Bijelim brijegom. Među igračima, barem kad je bila riječ o egzistzencijalnim pitanjima, nije bilo problema, svim su, ugovorima, dobijali stanove, imali su redovna i solidna primanja.

Danas je situacija kudikamo drugačija. U rukovodstvu kluba puno je zalutalih, puno je onih koji ne vole Velež ili su tu samo zarad ličnih interesa. Puno je onih koji prije rata ni kao gledaoci nisu dolazi na Veležove utakmice, niti su znali gdje je stadion. Ne znaju napamet ni čuvenu Veležovu himnu, koju su i mala djeca prije stalno pjevala.

Godinama je to tako i godinama se ništa ne radi da se stanje izmijeni nabolje. Kulminacija nezadovoljstva navijača, koji nisu ni slijepi ni gluhi, na ono što se radi, doživjela je vrhunac, kada je Klub navijača Red Army odlučio da bojkotuje utakmice. Tu svoju odluku su i javno saopštili. I ostali odlučni da će u tome istrajati sve dok se iz kluba ne otjeraju, kako kažu, njegovi grobari i ljudi, koji se ponašaju kao da je Velež njihovo privatno vlasništvo ili babovina.

Da li su ova dva slučaja, specifična svaki na svoj način, nagovještaj buđenja građana i otpor svemu što je prljavo i nezakonito, ostaje da se vidi.

Važno je da je led probijen.

A možda će i predstojeći izbori na scenu dovesti neke normalnije ljude, koji će voditi računa o poštivanju zakona i sankcionisanju svih onih koji ga krše.