Svi mostovi Josipa Muselimovića

Mostaru se, tako, dogodio gospodin Josip Muselimović.

Josip o tome ne priča, on to svakodnevno kreira. Kroz evropski i svjetski vrijedne umjetničke manifestacije, u Mostaru je okupio i Dragana Nikolića, Amilu Bakšić, maestra Šuteja, ali i predsjednike susjednih drzava, Duška Bajevića, mlađanog paroha Mostarskog, Lovru i Ivu Pogorelića... Naročito u početku, ali i sada, mnogima, izgleda, namjerno promiče, da su ovdje u podijeljenom i skrhanom Mostaru, podjednako dobrodošli i umjetnici iz Sarajeva, Banja Luke, iz Zagreba, ali i Beograda i Dubrovnika. Otkriva nam Josip, kako je uopšte moguće, da jedan raspolućeni i mali grad, organizuje ovakve manifestacije i pridobije učešće najpoznatijih umjetnika. Recept je vrlo jednostavan. Postoje veliki ljudi koji razumiju potrebu ranjenog grada. Istina, kada bi od samog ulaska u grad, ugledali gromade uništenog, upitali bi se: „Pobogu, pa gdje ovo dođosmo i šta nas ovdje očekuje”?

I ove 2010.godine ugošćeni su u Mostaru, Ivo Lipanović, pozorišne predstave, Blaženka Cigić Milić, Ansambl Istanbul, književnik Mirko Kovač, i mnogi koji će tek stupiti velikom scenom virtouznih izazova. Umjetnost i kultura, pokazala su sva Mostarska proljeća, najbolje povezuju pukotine iz nedavne prošlosti. Proljeće i Josip ponovo grade razoreno i razjedinjeno.

No, na ovim prostorima, uspjeh se nikom ne prašta. Neki su, sve ovo što se dogodilo Mostaru, svrstali u provincijalizam i bahatost. Biće da još uvijek ne znaju, jesu li u politici ili kulturi.

Neće da razumiju, ili prihvate, da se u Mostaru ili Banja Luci, može uraditi isto ili bolje nego u Sarajevu.

Poslije završetka Pravnog fakulteta, između sigurnog državnog posla i advokature, Josip Muselimović se odlučio za sudnicu, advokaturu i pravdu. U struci se pronašao i afirmisao.

„Za poseban doprinos razvitku odvjetništva, kao samostalne i neovisne profesionalne djelatnosti, za njegovu afirmaciju u zemlji i inozemstvu, za savjesno i stručno obavljanje odvjetničkog poziva“, Josip postaje laureat Zlatne povelje – Advokatske komore Bosne i Hercegovine, kao i najuglednijeg strukovnog priznanja za životno djelo u odvjetništvu - Zlatna plaketa dr. Ivo Politeo s poveljom - Odvjetničke komore Hrvatske. Ređali su se sudski slučajevi: grupa uglednih građana i privrednika Mostara, Hercegovačka banka, pa ubistvo zamjenika ministra MUP-a, pa ovovremeni političari i funkcioneri, pa bezbroj teških sudbina običnih ljudi.

Tako se, uostalom, sudbina tih „malih” ljudi iz sudnice, zahvaljujući dramaturgiji Muselimovića, preselila i na pozorišne daske. Otud i tri knjige s tematikom iz sudskih procesa, sudnice i advokatskog života, a utemeljio je i časopise Motrišta i Suvremena pitanja.

„I kada optuženika napuste svi, društvo, prijatelji i najbliži srodnici, njegov branitelj mora ostati s njim. To je odvjetnički postulat za sve prilike i za sva vremena”, osnovno je načelo advokata Muselimovića. „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i svješću i treba da jedno prema drugom postupaju u duhu bratstva“, (Član 1.Opšte deklaracije o ljudskim pravima). Advokat Muselimović svoju odbranu obespravljenih temeljio je, punih 35 godina, u duhu citiranog člana i tako postao nada obespravljenom i poniženom čovjeku.

Prilikom dodjele najvišeg humanističkog priznanja – Internacionalne lige humanista – humanisti Muselimoviću, generalni sekretar Lige za mir i svjetsko jedinstvo je rekao:“ Josip Muselimović, istrazivač ljudskih zivotnih drama i sudbina, glasnik humanih i moralnih načela, istine i pravde, branitelj obespravljenih, poniženih, ostavljenih, promotor istine, pravde, povratka i prava „svatko na svoje…, čovjek, humanista i mirotvorac.....“

Umjetnik, advokat i organizator, humanista i čovjekoljubac, ili, najispravnije, sve to i više – pa zajedno. Josip Muselimović.

P.S. Ova kolumna, poštovani čitaoci, nastala je kada je potpisnik ovih redova, želio prokomentarisati nedavno zaključeni Sporazum Matice Hrvatske i Kotor Art. Sve, opet, na tragu poodmaklih aktivnosti oko organizacije Mediteranskih igara – gradova Kotora, Dubrovnika i Mostara. No, kada sam odškrinuo samo prvu stranicu Josipove knjige, znao sam da će ispasti nešto bolje i sasvim drugačije (nadam se da i vi tako mislite). A o sporazumima i igrama, nekom drugom prilikom.